o svojim poslima…

Danas ja, kad naka ženska prti kofer. A kofer toliki da ona može komotno stat u njega. I pored nje prti kofer joj kćerka, rekao bih. I kćerka bi isto mogla stat u svoj kofer. I pored njih dvije i hairlija neki, nako nonšalatno šetka pored njih, eto ne znam jel baš ruke na leđa, ali i ako nije – bio je u tom folu. Kontam ja da kažem hoćel to momak, ali ne znaš s ovim Afganima nikad, to se lakše čakije lati no… olovke? Kontam možda to i treba tako, a ja samo nastavih svojom poslom.

hind

Danas je bilo ugodnih 20. Ja izletio u nekoj majici poderanoj, ne znaš jesam zapušten. Ili pak moderan. Tanka je ovdje granica među. Jer nikog i nije briga. Možda…

o starim navikama…

Da me pitaš šta sam zadnje čito, ne bih znao reći. Ne pamtim kad sam uzeo knjigu (ako ne računamo na onu što sam dobio neki dan od nekih 600-700 stranica na jeziku kojeg ne razumijem). A nije da nisam nekad imao naviku. Ali u neka doba svo to čitanje kojekakvih romana i izmišljenih priča je zamijenila neka stručna literatura i na tom je ostalo. A onda s druge strane kontam ta ja imam čitat nake romane i knjige samopomoći i šta je već aktuelno međ ljudima. Pa moj život piše romane pa ni to niko ne čita i šta…

o nekim telefonskim pozivima koji graniče sa bezobrazlukom…

Nisam tip koji nešta voli truniti na telefon. Ja ću te jedino nazvati da te pitam dokle si i koliko kasniš i tako to. Ako hoš da pričamo, fino brate dogovorimo i hajmo se nać ko ljudi, ispričat se, i svak svojim poslom dalje. Još ja stvarno urijetko da odbijem nekog, kontam se kad si spao na to u životu da sa mnom provodiš vrijeme onda… Neki dan s ovim likom i izvadi lik na telefon i nazva nekog i pričali jedno brat bratu 20 minuta. Evo ja još uvijek razmišljam o tome, ne znam kako da to sve procesiram…

o stvarima koje jednostavno nisam…

Ja znam vi sad očekujete neki rođendanski post povodom Morganinog vrćenja oko Sunca, ali to uopšte nije tema ovog posta. Nego baš nešto kontam kako sam se kanio jučer napisati nakav post, ono 29. februar, nije to svaki dan. I nisam eto ni to. Nego đe ona Bandita, nije mi je bilo na blogu iha haj. Tream i ja neđe otić…

o mile high clubu…

Pisao sam da nisam neki putnik, ali eto nabro sam par hiljada kilometara letajući tamo vamo. I u tim letanjima nikad nisam bio u onom avionskom wc do eto neki dan, jedno sasvim novo iskustvo za mene. Ustvari mene vazda nerviralo oni ljudi koji idu vazda u wc, avion se penje na visine, nagib unutra jedno 50 stepeni, ma nije ga onaj ni zaturiro na pisti ustvari, vidiš ona zove stjuardesu mogul u wc. A sjedi i smrdi nako na aerodromu dok čeka let. Kad kažu trebaš doći 2 sata ranije, oni tu uračunaju i svačiji odlazak u wc. E…