o mahanjima...
Mogao sam vam ispričati jednu super priču o tome kako sam naslijedio didov ručni sat, vjerovatno stariji od vas pola koji ćete to pročitati, me included. I kako nije radio, i kako sam se dao u misiju da ga osposobim, kako sam otišao kod časovničara/sahadžije/urara, kako me isti ogulio i to masno naplatio, a ja onako u radosti što će mi popraviti sat i zaboravio da se cjenkam, ali kako sam u konačnici zadovoljan svim tim. Ali ne mogu, jer on evo već 5 dana nešta popravlja, ko da sam mu dao da mi sastavi nov sat. Odem jučer, ma kažem nisam završio, kaže dođu mu ljudi u radionicu, pa on mora pričat sa njima i ne može raditi (???). I još kad mi poče šuplju vidim ja vi ste fini i korektni, namah mi se javio osjećaj da je nešto zajebo i da sad kupuje na vremenu dok ne pokuša popraviti. Triput mu išao, jednom ga nema, jednom mi reko dođi danas u toku dana, jednom dođem u toku dana, kaže dođi možda sutra, ali sutra možda neću raditi, pa dođi prekosutra. Za jednog tipa koji uopšte ne voli, a pogotovo što nema navike, nositi satove i nakite, puno on mene jebe. Mislim bilo je tu materijala za jednu solidnu priču, ali ništa od toga.
Umjesto toga ću vam reći kako jutros svima mašem, i svi me odreda ignorišu. Ljudi koje znam. A nije ni 10 ujutru. E jebo me svak ako ikom danas više mahnem...