Da bismo bili vješti u nečemu, kažu da je potrebno uložiti bar 10 000 sati vježbajući tu vještinu. Pa kažu i da je majstor više puta pogriješio, nego što je početnik i pokušao. Greške su važan dio života. Bez obzira što ih mi ne volimo, ne znači i da ne trebamo iskoristiti priliku da učimo išta iz njih.
Kad ja šarnem koju na blogu (a i uživo [kad malo cugnem]), o nekim greškama društva i u društvu, mene ljudi ubjeđuju da sam ja negativna osoba i da stvari nisu tako crne. Ono crno dozavrat, da crnije ne može biti. To je posljedica jedne postratne kulture koja se intenzivno gaji na ovim prostorima, a tiče se lišavanja odgovornosti. Bilo kakve, za bilo šta.
Konkretno, poenta mog posljednjeg posta se ticala odgovornosti naroda u izboru vlasti. Ja neću osporavati postojanje globalnih politika, niti osporavati da veći diktiraju manjima. Jednoj Njemačkoj diktira Amerika šta će i kako će, a kamoli nama. Ali s druge strane to ne znači da narod nije izabrao vlast. Zapravo ono što ja tvrdim nije u konfliktu s ovim gorespomenutim. Velike sile možda i govore domaćim predstavnicima vlasti šta će i kako će, ali opet narod bira te predstavnike. Dakle, za stanje u društvu, narod je odgovoran, u većoj ili manjoj mjeri. Narod se ne može i ne smije lišiti te odgovornosti, jer se onda obesmišljava čitav proces demokratskih izbora*.
Evo pokušajte se i sami prisjetiti kada ste posljednji put čuli da je neko nešto dobro zajebao, i u skladu s tim odgovarao. Ne mora ni nešto dobro, može i neka sitnica. Ni ja se vala ne sjećam. Ovo društvo, nekadašnje društvo je bolje reći, se raspadom istog transformisalo u jedno veliko d.o.o. Da promijeniš državi ime iz BiH u D.O.O. ništa ne bi izgubio, a bilo bi puno nekako smislenije. Mogla bi se možda i kakva himna sklepat, a i oni Hercegovci bi konačno popustili sa pričama da ih se vazda izostavlja u spomenu države.
Kad takve stvari krenu s vrha, pitanje je samo kad će dosegnuti i do dna. Kad imaš šupalj krov, pitanje je vremena kad će i podrum poplaviti. Neki dan čitam nekakavog čovjeka ubili psi. Preskočili ogradu, precvikali mu venu i adio. I kaže mooožda će uspavati pse. Ja sam odrastao uz uvjerenja da čim pas ujede vlasnika, da se isti uspavljuje. Pa se ovako iz današnje perspektive prisjećam jesam se ja naizmišljo tih stvari ili je to stvarno tako nekad bilo. Znači ne samo da se pas lišio odgovornosti, nego se i vlasnik istog lišava odgovornosti. Ma u svim sferama drutšva je to prisutno, niko nikad ni za šta nije kriv i odgovoran. I djeca isto, može te sutra ubit pištoljem i rekli bi svi pa dijete, igralo se, pa znaš kako je, teško im je danas, ali nikom ni u šali ne bi palo napamet da kaže pa čekaj, roditelji su valjda odgovorni za to dijete, pa i ako prekrši kakav zakon, roditelji trebaju odgovarati. Nope.
Da i ne započinjem o čitavoj priči o posljedicama lišavanja odgovornosti, spomenut ću samo ovo. Društvo koje se operiše od odgovornosti, indirektno se odriče i svojih grešaka, a samim tim i mogućnosti učenja i napretka.
* Sasvim je svejedno hoćeš li glasati i za koga kažu. Recimo ja da imam sigurnu bazu glasača, a koju sam pribavio tako što sam ih zaposlio u nekom javnom preduzeću koje kontrolišem, ja bih ove ostale, koje nisam uhljebio, uvjeravao da je sasvim svejedno da li ljudi izlaze na izbore i da su njihovi izbori beznačajni jer će uvijek vladati isti (opet ja). Jer ako ja imam unaprijed osigurano recimo 30 000 glasova od 100 000 glasača, normalno da će mi biti u interesu što manji izlazak glasača na izbore jer su tako veće šanse da ostanem na vlasti.