Princ of Perversia

Priče iz bilderhane.


08.05.2019.

o nastavcima...

Kad bih vam pričo đe sam bio, šta sam vidio i doživio, niko mi ne bi vjerovao. Tako da ću preskočiti sve to i nastaviti gdje sam stao.

 

07.03.2019.

o grobljima i sahranama...

Odem danas na sahranu nakom čoeku kojeg u životu nisam vidio. Nije mi se nešto išlo, ali kad sam već mogo biti na ovim njemačkim svadbama gdje isto nikog ne znam, haj reko da vidim i ovo. I odemo na to groblje, kae drugo najveće na svijetu, a najveće u Evropi. I meni je bilo drugo najveće, dok nisam proguglo kući, pa se ispostavilo da je ipak četvrto u svijetu. Ustvari čitam sad o svemu tome i kaže da je najveće ruralno groblje, a kako je ruralno kad je usred grada, pojma nemam. Da ne spominjem da na nekoj trećoj stranici piše da je najveće nevojno groblje na svijetu. Eh sad koliko je tačno, haj ga znaj kome vjerovati. Ali da je golemo, jeste.

I nako čovjek uopšte nema dojam da je na grbolju. Ja sve čekam one bijele nišane, ma nako ono nešto sporadično tu i tamo pokoji grob i vozdra. Ono kad umreš baš imaš osjećaj neke privatnosti. Kod nas samo što jedan drugom u grob ne upadaju, sve nekako nadžidžano i jedno preko drugog. Dobro, nije ni kod nas tako svuda, ima nekih boljih, nekih malo lošije uređenih grobalja. Recimo ja stvarno nemam zamjerke tamo na Vlakovu, fino uređeno, baš onako ono gospodski. Imaš fino parking, imaš one prateće objekte, imaš VIP grobne lože, one ciganske šaljive, za ove, za one, na ravnom, uređena ona trava, nema nekog pretjeranog smeća. Pa i Lav je meni nako pristojno uređeno, nekako nije nadžidžano previše, a čini mi se da se kolko tolko održava. Ustvari sve ono na Ciglanam izgleda kolko tolko pristojno (bar vako s ceste kad gledaš), nisam zalazio pa da znam sad do u detalje. Onda imaš ona neka (stara) tipa Grlića brdo. Tamo jaro dok se uzvereš moš komotno sebi Fatihu proučit i zaleć. Jedino što je gore od tog su Bare. Radije da me ptice iskljucaju nego da tamo živim. Vjerovatno sam trkeljao o tom i prije, o svom onom mermeru gore, gdje stihovi sa Bara se niko ne vraća... ne postanu toliko ti relevatni u životu. Hej neko došo na ideju da ljudima dopušta stavljati mermer na grobove na brdu u gradu opasanom planinama koji ima bar tri mjeseca snijega (odnosno imao, hvala globalnom zagrijavanju što nam je riješilo taj problem). Mislim haj grob ko grob, nisam Lara Kroft da po njima skačem, nego hadžija i ono dole okolo groba popločo. Znači okliznut se i strmopizdit se na nakav kamen dušu dalo. Ima još onih nakih malih, bio sam u nakom dole u Hrasnici i možebit još neđe (i sad vako dok piskaram ove nazive naselja i svega ostalog kontam da nema možda jedno 5 ljudi koji čitaju da su iz Sarajeva i da znaju o čem pričam). Elem krenu ovaj post ko kratki review grobalja u i oko Sarajeva, što mu i nije bila namjena.

Da nastavim ja o ovom švapskom. Fino nako, prostrano, tišina naka, a sve uređeno i sređeno. Kažem ti, više se čovjek osjeća ko da je u kakvom parku, a ne na groblju. Onih raznih spomenika, oblika kamena i veličina, formata. Iako mi je vazda bilo nekako oku ugodno ono kad svi imaju iste grobne spomenike, nišane i šta ja znam, tako me danas plaho iznenadilo kad sam vidio one njihove različite i svaki na svoj fazon i u tom vidio neku ljepotu. Ima i kod nas onih različitih, ali nije to to, malo čudno za objasniti. Da sam bio malo pametniji, pa i da je bila neka druga prilika, ja bih to fino fotodokumentovao (možda se nakanim da odem jedan dan tamo s tim ciljem). Možda što nisu baš zbijeni ko kod nas, pa se čini malo drugačijim, haj ga znaj. A možda je i što su ravni. Kod nas ono imaš onaj dio koji je odignut od zemlje, pa onda na tom nišan. Ovdje toga i nema (bar nisam primijetio), nego ono sve ravna trava zaborava i samo oni spomenici i vozdra. Meni je to nekako estetski, a da ne spominjem funkcionalno, dosta privlačnija opcija.

I sama ta ceremonija sahrane je nako jedno novo iskustvo, sve fol multikulti pičkematerine pa moraš otić u Njemačku davdiš kako i šta hoda. Ko kad sam ja nako nekako naviko hodat po sahranama muslimana ilitiga dženazama, pa kontaš kod svakog tako (a znaš da zapravo nije). Ovaj Švabo rahmetli je bio... pa ja ga sad ne znam jal neki protestant, jal kalvinist, jal reformator, jal nešta treće, ko kad ima kod njih toga kolko hoćeš nakih denominacija i ovog i onog. Mislim pričam o tome s neke kulturološke strane, a manje s vjerske, jer koliko sam upratio i nije bio sad neki praktikant. Ali mu je ta komplet organizacija posljednjeg ispraćaja bila u organizaciji mormona. I bilo je nako zanimljivo, i tu im dajem plus u odnosu na dženaze. Ono metnu onu njegovu sliku, onaj neki lik, ma nije ustvari neki lik nego svećenik beli neki, mada onako odijelo i kravata, pa haj ga znaj ko je i šta je. Elem priča o njegovom liku i djelu, pušćali i neku muziku (eno dole), neke pjesme što je on volio i tako to. I nake viceve je pričao i nešta je i Bosnu spominjao. Morebit da je i mene spominjao, ja nit sam ga čuo nit sam ga razumio. U nas se sva priča svede na hoćemol mu halalit (a svi hoće) i to je to.

I u neka doba ispričo se taj lik i otvoriše se vrata i ulaze osmerica nakih likova u nakim togama i nakim kapicama (ko kad ja ne znam to sve imenovati, ali valjda ima neko ko je malo bolji s terminologijom pa nek oplete u komentarima). I oni na ho-ruk podigoše onaj kovčeg od rahmetlije i na naka kolica ga staviše i prema tom grobnom mjestu. I to mi je nako malo... ma ne znam ni jel plus ni minus. Ta praktičnost mi stvarno vuče na plus, a opet u nas te svak po malo pronosa, pa mi je to nekako malo ljudskije i empatičnije, šta ja znam. Elem, dođosmo mi, iskopano sve, spustiše ga na onim užadima i opet onaj svećenik nešta prozbori. I utom zasija sunce, hej a čitav dan tmurno i ona kiša rominja.

Eh nema ti kod njih ono iskopane zemlje okolo i lopata, pa sad da ga ti zatrpaš. Meni vazda to bilo fascinantno kako te tvoji najbliži pokopaju začas jaro, ma ustvari i Kuno i Panto te poljevaju. I da se predomisliš, sto kila zemlje na tebi u dvije minute. Ne ne, ovdje vako ona jedna ko kantica s pjeskom (inače ovdje sva zemlja nekakva pjeskovita) i pored korpa s laticama ruža. I onda svak po malo baci jal zemlje jal ti ruža (ja oboje) i to je to. Eh onda se igra razlaza, u našem slučaju konkretno mi otišli u nakav restoran. Između ostalog ćevapa bilo, oooj ono ćevapa nije vidjelo, niđe u njem začina, luka, masnoće, hljeba, sodebikarbone, soje i šta sve ne stavljaju, ovdje sve samo meso. I poslije jela i pića odemo jope tamo da vidimo kako i šta, i stvarno oni sve zatrpali, svog onog cvijeća što su ljudi donijeli (a vako svi ostavili cvijeće u toj kapeli) ovi su to naknadno donijeli i ukrasili. I normalno da je kiša padala, sad već pljusak, i vjetar, i ha smo mi došli tu stade sve. Misteri.

I pored svega toga meni najzanimljivija priča o nasljedstvu. Inače taj rahmetlija se dvaput ženio. Od prve se razveo, imao njake djece, i onda se oženi drugi put sa ženom iz Bosne. I čak su kupili i naku kuću u Bosni bili. Eh sad u kakvim su oni svi odnosima bili ja pojma nemam baš do u detalje, ali on je reko da tu kuću ostavlja ženinoj kćerki, kojoj je on eto očuh bio jel (pored rođene djece). A onda ona rekla da će ona ipak tu kuću dati njegovoj djeci iz prvog braka (a oni Švabe, ustvari jedan je isto oženjen nekom iz Bosne pa odu đahkad dole [mada ne u tu kuću]). Svega u Njemačkoj...



Noviji postovi | Stariji postovi


Zašto je pile prešlo cestu!?

KkK



BROJAČ PERVERZNIH
354697