Volio bih otići u Egipat da vidim one piramide. Da vidim čemu se ljudi toliko dive. Ja recimo svakodnevno pravim piramide, one od suđa, onako slažući ih u sudoperu. Sigurno su i oni tako, slagali kamenje koje im je bilo mrsko prati. Isti je to princip, samo što je eto kamenje malko teže. Jedne prilike se mati nešto naljutila i rekla neće nam plaćati više internet. Baš u nevakat kad sam se počeo barit s jednom trebom, i to baš preko interneta. I nađem ti ja posao, ma ustvari više je on našao mene al haj, to je neka druga priča. A poso da preneseš gomilu kamenja s jedne gomile na drugu. Ako ti ispadne taj jedan kamen džabe si radio, a za dva si već dužan, ali ako odradiš sve kako treba eto ti mjesec interneta. I ja ti lagano prionem na poso, nije da nisam bio motivisan, nije me niko ni moro marisat preko leđa. Bar ispočetka. Otišli svi, smrklo se odavno, ostali noćni čuvar i ja. U neka doba me više nije mogo gledat, pa je počeo teglit one kamenčine umjesto mene.
o mesno-uslužnom psyopsu…
Kad god čovjek ode u ove mesare i ribarnice, kolko god da traži onaj s druge strane pulta uvijek da malo više. Neće ti nikad ponudit malo manje. I čude se kasnije ljudi odakle tolke kile. Svaki dan pomalo više od planiranog, nabere se. Kofol slučajno on to tako. A nije, zna u bobu sve. Pa ako prođe prođe. Stare trgovačke fore. Jedno dvatri puta su me nafatali na tu foru. Ja idem tamo i računam treba mi negdje 450 grama. Daj reko 400 grama, nako s vrata. Morel 450, ima ovaj komad. Haaaj eto, ne znam, puno će mi možda biti. Kofol. Nekad će mi stvarno dati kolko budem isko, a ne kolko bude htio dobiti. Onda nek pričaju gosti a jes dobro bilo, al malo nešto. Moramo mu opet otići…
o puri…
Intenzivirao sam svoja razmišljanja o puri, a sve kao posljedica toga što mi je jedna blogerka rekla da ja još moram pure jesti. Sjećam se ja toga još kao dijete, iako je prošlo od tog nekih 10-15 godina, kao eto da ojačaš kobiva, jer oni seljaci težaci tako jedu pure. Pokajmače i idu radit hrke hrke. Niko ne zna ko je plasirao to u javnost, ali se eto primilo ko one pseće godine. Jes malo sutra. Može to tako, ako ti je poso lagat, a ne orat njivu, musti bikove ili se samo hrvat s njima. Kalorijska snaga, niđe je. Dok barataš kašikom trošiš više nego što unosiš. Od čeg da oreš. Ljudi kontali neće nikad niko naučit zakone fizike, pa će to proći. Ne moraš ni znat fiziku, ja pojedem puru i dok odnesem i saperem tanjir, već ogladnio. A ono se fol s bikovima bakće. Bjež tamo…
o lódanju…
Probudim se, uvijek prije vremena. Pa prevrnem na drugu stranu uz želju da ne prespavam, a uz nadu da prespavam. Ipak se probudim po drugi put, na vrijeme uglavnom. Svežem kosu da mi ne upada u umivaonik, ne pitaj. Operem zube. Upalim kompjuter da pročitam vijesti, možda se šta bitno dešavalo dok sam spavao. Nekad bude tako. Onda upalim blogger, možda je ko šta bitno pisao dok sam spavao. Naotvaram tabova, pa nek stoji, pročitat će se eventualno. Ljudi se ispišu, pa ih nešta prenese, pa kasnije to nešta brišu. Džabe krečite. Jedan novi post, neka pjesma. Otvorim post, ne mogu kliknut na pjesmu odmah. Nešta lóda stranicu, ko da je onaj Muskov svemirski program, pa dok se sve popali i kalibrira i uđe u orbitu i tako to. Onda upalim drugi kompjuter, vrijeme je za rudnik. I evo maloprije vidim, može se poslušat pjesma…
o Spidu…
Gledam došo onaj neki Jućuner u BiH. Za razliku od ostalog svijeta koji živi ispod kamena, ja sam ko i načuo za tog lika prije. Doduše, mislio sam isprva da je neki fudbalać. Nije, umjesto da se pitam ko je i šta ja proguglam. Čovjek je šoumen i zabavnjak. I to jebitačno dobar u svom poslu. Milione ljudi ga prati, i on dođe onako uživo i kod nas na turneji po svijetu. I sad se svi eto nešta nadigli da pljuju to sve. Zaobilazi te i staro i mlado, i kad konačno dođe neko kae e štas došo! Shodno tom njegovom dolasku, isplivala su tri nerviranja.
1) Ovi što se nešta prave da ne znaju ko je lik. I haj što ne znaju, nije se niko rodio pametan (ko ja). Uzmeš jarane proguglaš i vidiš ko je i šta je. Ja bih volio da se bavim onim obavještajnim poslom, samo da vidim šta ljudi vako inače guglaju. Nije ni pet minuta posla. Jok, ono da može, svaka druga rečenica bi bila ama ja ne znam ko je taj tip. Stvar nekog prestiža. Pa boli nas kita šta ti sve ne znaš. Ma ja, ali ja ne znam ko je on. Što je on kaže bitan. Ja ne znam za njega, pa implicira da nije bitan. Koga bolan briga šta ti znaš. I koga ti znaš. Poenta je da je došao neko bitan, nebitno jel tebi bitan il nije. Čovjek je jedan od najvećih šoumena našeg vremena. Ima brojke koje to potvrđuju. Matematika über alles. U konačnici ako neš dati minimum da se informišeš o temi, nemaš šta onda truniti na temu iste. Ti si najslabija karika, molim vas napusti studio.
2) Ovi što su konačno proguglali ko je, pa iskoristili da napljuju sve one što ga prate. To me onako napola nervira, ali pošto ne mogu pisati o polunerviranjima, pišem kao da je cijelo. Zapravo je tročetvrtinsko nerviranje. Olakšicu dajem što je svaka generacija ista, svakojaka starudija sebi daje za pravo da pljuje omladinu. I ta sama činjenica me samo dopola nervira, jer je ipak svaka stara generacija kivna na ovu mlađu jer s oni stari i to je tako, ljudska priroda takoreć, ljubomorni ba. S druge strane, ova tročetvrtinska, eto i oni nešta kobiva prosvijetljeni, jerbo ovi što prate tog lika su kao glupi. Kaže to je degeneracija društva, propali smo kakva nam je omladina, neće to na dobro i šta ja znam. Ti bi reko sve astronaut do astronauta, samo da eto ne upali taj strim s tim likom jednom i navuče se. Ista ta generacija, koja kritikuje, skupljala pare za Esmeraldu da progleda, ide tamo na red karpet da se slika s De Nirom, nosili onom Torabiju vodu tolko da su mi zgadili streljaštvo. Presto se ba bavit tim, nisi mogo gore otić od svijeta. Njima su isto govorili da su propast jer slušaju seks, drogu i roken rol. Njima prije govorili da su propalitet jer šalju žensku djecu da završe četiri razreda osnovne, onim prije da koriste wc u kući umjesto poljskog, itakodalje. Svaka generacija jedvadočeka da se usere ovoj novoj generaciji s nekakvim popovanjima i mudrovanjima i šta ja znam. Jednostavno je neprihvatljivo da neka nova generacija ima neka nova zanimanja i interese koji nisu tebi interesantni. A ne daj Bože da ti napraviti neko okruženje koje će biti ispunjeno kvalitetnim sadržajima, da neš ni pomišljat o ovakvim likovima. Jok, ratovi, ekonomske krize, inflacije, raspadi sistema, i kaže šta gledaš lika što vrišti, šta ti je tu zanimljivo. Hoću da vrisnem i ja, a meni odmah policiju zovu, kaže šta je, šta vrištiš! Ni meni iskreno nije jasan humor tog lika. Naporan mi je malo gledat jer je all over the place. Ni ne interesuje me, nisam mu u konačnici ja ciljana publika i znamo to i on i ja. Ali kontam da možda ni mojim roditeljima ne bi bila smiješna recimo Kita u Bila ili Bobo smradu skidaj gaće. Već mogu vidjeti pitanja a ko je Bobo sad ili što ga ovaj ganja? I da su nas kojim slučajem vidjeli da se tome keslamo, ne bi im bilo jasno što. Recimo mojoj generaciji su govorili da ćemo svi postati degenerici od kompjutera. Na pragu četvrte industrijske revolucije.
2a) Ma ja, znaš, ali nije to isto, govori materešina koja je padala u trans kad je Enver Lugavić Kice nastupao poslije onih super talenata. Kao eto ipak su ovo neki umjetnici, ovaj nešta skiči i tako to. Nisu sve javne ličnosti iste. I ni ne trebaju biti. Ja kad hoću da se opustim, daj mi neko narodnog veselja razumiješ, baš je meni stalo do one trebe od neki dan što ima dva PhDa i baš ću ja gledat njen strim gdje ona priča o demilbrifaciji stomatoma sedme paralele. Ne interesuje me jarane. Ja se tim stvarima interesujem u školi, na poslu i šta ja znam. Kad sam ćiku, daj da se opustim. Daj mi Kiketa Budaliketa. Zamisli Kike Budalike u prime timeu i TikTok. Ljudi ne mogu da shvate šta je njima zanimljivo u liku koji tamo nešto džambosa i galami pred kamerama. Uvali mu babuka fontele da pilji, da on može malo odmoriti nakon poslovne jebade. Neš s djetetom u park, da se istrči, da se ishoda, da vrišti, šta već djeca rade. Onda dijete to gleda na tvu, šta će. I ja upalim švedske akcione tako. A opet, razumijem ja i roditelje. De tamo, de vamo, jašu ti svi po glavi, niđe te. A dijete ko rupa bez dna, samo traži.
3) Oj šta ono bi treće nerviranje… Eh da! Lik koji mu je bio domaćin. Ja sam onako to malo na preskake gledo, da ne bih bio od onih koji nešta govore a šta to, ko je, kuda je to, rekti. Jebote imaš čitav svijet na dlanu ruke i mrsko ti pogledati. A imaš mišljenje o svemu. Uglavnom, kako to kod nas biva, dočekao ga je i vodao po gradu lik koji je onako tipični bosanski krkan. Lik koji mu ne zna objasniti šta je bilo u Srebrenici, baš u vrijeme tridesete godišnjice. Pa još oni paranoični dužebrižnici, kaže baš je sad došo. Niti mu zna objasniti da je muzej Zemaljski, a ne svjetla i tako još nekih krindževa je bilo. A ovaj opet pita i ispituje sve. Kontam hajde malo je to sve šoubiz, ali možda fakat lika i interesuje. S druge strane imaš publiku od 40 miliona ljudi, i to mahom omladine. I imaš priliku da mu predstaviš svoj zavičaj na interesantan način. Što ne možeš u kvantitetu, smisli bar nešto kvalitetno, neće bit mjesec dana nego dan jedan. Neko to prati, neko će reći viš što je ovom liku bilo zanimljivo tamo, hajmo i mi tamo. Besplatna reklama. Ono ga našlo vodat iz ćevabdžinice u piceriju, pa opet u neku ćevabdžinicu i na kraju ode u aščinicu. I sad lik sjedi za stolom, snima ga kamera, ovaj ga nutka da jede, on govori da ne može više jer je maloprije jeo, i ovaj ono haj de ba malo uzmi, i tako ono naše seosko natezanje oko hrane. Tačno isplivava onaj sirotinjski mentalitet gdje ti neko najveću čast ukazuje jer te nutka hranom jer je to vrijedno. Zato se svijet ne može načudit kad odeš zapadnjacima u goste, oni te ne nutkaju, njima nije jasno što bi to radili kad ima hrane u izobilju. I to vodanje po tim ugostiteljskim objektima implicira da u svemu tome ima neki tal. I to je ono što je najgore. Ali ne najgore najgore, nego najgore od nekoliko najgorih stvari. Imaš ti taj naš famozni sitni šićar, de da se on nešta okoristi, makar svijet propo oko njega. I javašluk i neznanje. Da ne znaš čovjeku sastaviti nešto smisleno, od prilike stvoriti dobru priču. Nije da ih nikad nema, nego ih nikad ne iskoristimo. Eto ne znaš, ne znam ni ja, nađi nekog ko zna, pitaj pametnijeg, pitaj nekog ko se bavi tim stvarima. Da ti sad taj isti lik dođe s autom i pokvari se, neš mu reć hajmo mi to nešto čačkat, nego kažeš imam ti ja jednu automehaničarku ona će ti to srediti sad pa sad, mala grmi! Ali ne možeš ti to kad imaš TBK koji je domaćin i nema lik uopšte kapaciteta za takva razmišljanja. I uvijek se nekako nađe tako taj neki bilmez. I onda skontaš da je to to, društvo je ba takvo, to su mu kapaciteti. To je samo preslika drugih sličnih situacija. Dođe neko sa strane de da napravimo nešto ovdje kvalitetno. I onda svak gleda da mu se ulijeće klizeći s dvije noge dok ga ne otjeraš. I to je baš nako lajtmotiv našeg društva, pogrešni tipovi na pogrešnom vremenu i ono ko ja ću njega zajebat jer je on glup, a ja pametan ehehe. A nako kad gledaš sa strane, ko kad dijete hoće namagarčit roditelja, koji ga eto nekad i pusti jer mu bude šega ili simpatično. Sutra kad bude pravio turneju opet, reći će koji ću kurac tamo da me šopaju pitom i ćevapima. Raja će kukat ne vole nas što smo muslimani ili koje već opravdanje dođe na red…
Meliha Durić
Melihinu priču sam prvi put čuo prije par mjeseci, sasvim slučajno, premda se njena priča desila prije 24 godine. Imala je svega 16 godina kada su je snajperom ubile prve komšije, baš na današnji dan. Za ovo ubistvo, kao i mnoga druga slična, niko nikad nije odgovarao. To joj je bio prvi posjet kući u Vlasenici nakon izbjeglištva.
o bloggerkama…
Neki dan i neke žene, i tako malo u priču. Ja to onako lagano i neobavezno, zna’ ono, malo vrijeme ispunit. Joj, ja kad se to navilo. Kontam što meni ovo treba. Pa kontam onda, lijepe i drage moje bloggerice, s njima još moš i šta normalno prozborit, našalit se, podat, pa i primit, lijepu riječ. Ponekad. I don't give you enough credit…
new znam
Nije više ni u šes, nego u pet i nešta. To odmah znaš da dan neće ninašta ličit i budeš upravu i bez da progledaš kako treba. Čuj ko rano rani. Moš jedino dva penisa nagrabit ako poraniš, i ništa više. Izlazim iz autobusa i gledam ode mi brod. Došo, neki mi sjeo na mjesto. Otjero sam ga. Ne radi internet. Otišo kući. Da ne spominjem ostatak. Da znam da mi je sutra mrijet, reko bih de danas gatibo…
neobjavljeni post
Pođem sinoć spavat, taman se ono fino namjestio. I pade mi na pamet nešto baš dobro šega nako, da sam se smijo sam sebi u krevetu. Ma reko ovo moram zapisati, dobar je fol. A realno, humor je ko i ćuna, tu je da uveseljava druge, uvećava se kad ga podijeliš s nekim. Ili tako nešto. I tolko je meni to bilo šega, kontam ja nema šanse da ću ovako dobar fol zaboraviti do ujutru. Ne da sam zaboravio, nego se nisam ni sjetio te čitave scene do maloprije. Ali sam ja to predvidio, tako da sam se natjero da to sve i zapišem prije nego što sam zaspo. Znači onako iz onog finog namješenja mi ne bi žao da se derahatim, palim onaj displej, a ne mogu gledat na oči. I evo sad čitam tu zabilješku, nit je nešto pretjerano smiješno, nit je pismeno i čitljivo. One pijane poruke kad šalješ nekome, ali eto ne nekome nego samom sebi. Pojma nemam šta je pisac hotio reći…
o meni (ko zna koji put)…
Niko me nije spomenuo evo ima i čitav dan. Uđem na bloger, ljudi pišu o nekim svojim temama. Šta je reć? Jeste ljuti nešto?
Fun fact: poslije jedne svirke mi je dala njen kačket. Al nije zaposve, nego eto nako malo. Bio je u ta doba baš fensi. Za razliku od mene. To su bila vremena…