o (samo)pomoći…

Ja sam uglavnom bio (i ostao) u se i u svoje kljuse tip. Ne volim da mi neko drugi pomaže. Zapravo je vrlo uzak krug ljudi kojima bih se obratio za pomoć. I ono da mogu očekivati u nekih 5-10% odstupanja da je to to, bez da ja sad ulazim u neka detaljna objašnjavanja i duge priče što to meni baš tako treba. Sve mimo toga mi na nos izađe.

Evo recimo ja neki dan pitam jednog lika oko savjeta za auto. Kažem imam nekih €35k i hoću uzeti auto, dvoumim se između modela A, B i C. Informisao sam se koliko sam mogao, šta ti misliš. On ima dodira s tim više od mene. Lik mi šalje neki polovni model D od €3k i kaže evo ovo tebi treba, ja bih ovo uzeo jer su ta nova auta puna elektronike i šta kad ti se pokvari podizač prozora a ovdje imaš onu ručkicu i sam vintaš gore dole, pa i ako se pokvari moš sam popraviti, a i jedno i drugo te vozi. I šta sad da ja njemu kažem na to sve. I nije mi se jednom to desilo, pitaš za jedno, dobiješ nešta skroz deseto. Neki ljudi jednostavno ne znaju pomagati. A mislim uvijek ima opcija da kaže ne znam/neću/ne mogu, šta bilo i eto. Jedino šta je gore od ovoga je kad ti neko samoinicijativno pomaže. Samo ti počne davati neke savjete, komentare, upute, interakcije i šta ja znam. 😭

Ustvari ja sam hotio pisati nešto skroz drugo.

6 0 komentara

Leave a Reply

  1. Ja sam isto tip koji ne voli nikada traziti nista od drugih. Ako moze ikako i najmanju stvar cu sam da uradim. Ovi moji za svaku sitnicu mene zovu. A ja necu da zovnem nikoga ni kad mi treba pec za lozenje prebaciti na sprat. Uhvatim pec ko bebu i sam je odnesem : D hehehe Samo da nikoga ne bih zvao ni sekunde. Doduse to me je jednom kostalo ledja al zato sam kasnije uhvatio tehniku pa manje ledja koristim 😀 … Jesil ti ovo napisao da imas 35 K ili 3,5 K eura ? Golema je to razlika 😀