Fino je putovati, ali vala ja i ne volim da se nešta pakujem. Vazda čovjek konta hoće li zaboraviti ovo ili ono, treba ti tamo i nitamo, gore dole, ma svi već znaju šta hoću reći. A ja još pride volim s ruksakom da putujem, ono lajt što je moguće više jer ipak to ponekad i treba tegliti na ovim leđima, a koje nisam baš kupio u mesari.
Međutim skroz druga vrsta srkleta je raspakivati se kad konačno dođeš kući. Evo mi još ovaj torbak stoji na vidnom mjestu, pa po potrebi vadim odjeću iz nj, mjesto iz ormara, pa dok se ne potroši. Srklet I say…
najteže je iz kofera živjet’
Pa gdjes ti bebo…
došla kući, evo 🙂
I bolje promijenila…
Treba češče putovat da ti to uđe u naviku, a i šta ima ako nešto i zaboraviš? (Samo da to nešto nije putovnica)
Pa nema ništa, ja to samom sebi kažem isto. Zato i jes srklet. 😀
Nemoj četkicu i kaladont zaboraviti?
Ma ko još koristi Kaladont. Meščini da je kod mene Lacalut…