o posjetama doktorima…

Jedne prilike ode ti moja mati zubaru. I u toj eto ulici, gdje zubar, ide lik ispred nje i smrdi mu nako trag na bijeli luk. I on kae pravo u onu ordinaciju. Kontam se jarane kakog sve svijeta ima, razumiješ, onako nema… ma nema osjećaja da postoji svijet mimo njega. Danas već živim u uvjerenju da to više nije ni neki ekstremni bolikurcizam, nego jednostavno čovjek nema predstavu da ima ljudi oko njega. Ko ono što kaže ne znam kolko posto ljudi, a nije malo, nema uopšte onaj unutrašnji glas u glavi. Nego eto ono tišina…

Nego ti ja danas kod doktorice. Opro se sinoć, kako dolikuje jel. Opro i zube, kontam možda će me zagledati. Obuko se pristojno, ideš doktoru, ne ideš u kafanu jel. Nos ispuho kolko sam ikad mogo. Da ne ideš sad svakakav.

I ja tamo, gospodin taj i taj, eto me. Izvolte, ja njojzi kažem šta i kako. De da pregledam, kaže nemaš temperaturu. A nema nikad u podne, doduše nekad i imam, ali varira nako, bude pa prođe. De da vidim grlo, nema nikakvog šlajma ništa. A ja bolan na vratima iz kuće i kahnu, pa mi… ma haj neću da vam gadim sad moj lik (i djelo), ali nelijepe situacije. A ona ono kobiva eto, štos došo, ništa ti nije. A ja vamo kihnem ko da me neko toljagom preko rebara svaki put. Da ne pričam ostalo.

E kontam se jaranice, kako ću ti idući put doć, masne kose neokupan i slinavog nosa, suznih očiju, neš me prepoznati…

PODIJELI NA
LinkedInPin It

142 0 komentara

  1. Nema to veze, i da im dodjes kao klosar, ako ti nije nista, doktori su, vidice (druga prica je koliko je alopatska medicina limitirana u nekim aspektima). Ja zbog vlastitog ludila izgledam nedotjerano i opet me posalju kuci jer mi je PTSP upaljen kao historijski Vezuv pa hipohondrio sto na sat.

  6. Vanapovanje.

    Probudim se ja sa temperaturom 40 (i nešto je možda i siće bilo). Muž organizuje doručak i čaj sa vitaminskim i inim dodacima. Popijem Ibuprofen 600. Spremim se polako; tuš, pažljivo biranje garderobe, full šminka. Temp. spala na 38, rekoh mogu u ambulantu od posla (gdje mi je karton) preko cijelog grada.

    Čekaj.
    I čekaj.
    Prima mene ona, osmotrila me samo s vrata. Prvi put ja tu u sedam godina (osam na ovom poslu). Obrazložim. Kaže – krv i urin, dođi ponovo sa nalazima iza 14 sati (isti dan).
    Dam krv i urin i ponovo na drugi kraj grada.
    Izmjerim temperaturu kući, ponovo 40 i sitno.
    Ponovo jedem obilno (što mogu jesti kada sam bolesna, to je čudo jedno!), pa još jedan Ibuprofen od 600. Odspavam malo, pa na drugi kraj grada.
    Čekanje.
    I dalje čekanje.
    Još čekanja.

    Prima mene ista ona. Izgleda da nije skužila da mi se šminka malo sjebala od jutros.
    Kaže – paaaa, mala upalica. Vidi po nekom CRP-u. Ali, neznatno kaže.
    – Pijete li nešto?
    – Rokam Ibuprofen 600!
    Vidim, ispitivački me gleda. U folu koga ti zajebavaš.

    Rekoh, imate li vi doktorice toplomjer?
    Ona zadiže pogled nekako odozdo.
    Gledam je pravo u oči.
    – Imam, naravno!
    – A, možete li da mi izmjerite temperaturu?

    Prvi dodir njenih visočanstvenih prstiju po mojoj koži. Stresla sam se koliko su ledeni, a nisu ledeni.
    Pokazuje 40 i sitno.
    – Aaaaaaa, injekcije, aaaaaaa!!!

    – Gospođo, samo utefterite to što trebate utefteriti i pustite me konačno kući da legnem. Vučete me preko cijelog grada četiri puta danas tamo-‘vamo.
    – Mora Pancef, mora Pancef, ako odbijate injekcije!!! I nastavite…
    – … sa Ibuprofenom 600.

    Zaključak: Nije to što smo mi k'o avion (😁), nego su one POVRŠNE.

    • Dobra sam, bilo je to oko Nove 2024.
      A ti ćeš postat dobar na produženom vikendu. Čim ti temperature malo ima, malo nema, ok. će to biti već prekosutra, najkasnije.

    • Dobro bi bilo, imam jedan rođendan u nedjelju na kojem bih trebao biti. 🙂

Leave a Reply