o salati…

Danas je kod mene bilo 45. Neko bi rekao da nas to Bog kažnjava jer smo rekli olimpijadi ne, ali ja nisam jedan od tih. Štaviše, doimim da se ustvari niko i ne kažnjava na ovom svijetu. Štaš onda na drugom svijetu raditi, ne može ti se suditi dvaput za isti zločin. Al nebitno to, nego da se ja vratim na priču o mom ručku. Nepostojanju istog jer ko će ba kuhat na 45, ma bjeri bola. I odlučim se, evo ne stidim se priznat1 uz rizik da će me se percipirati manje muževno, napravit salatu za ručak. Ne salatu kao prilog, as God intended, nego ono, znaš, ko glavno jelo. Salata i ništa više. There, I said it.

  1. Dobro, možda malo ipak da. ↩︎

57 0 komentara

Leave a Reply