o Johanu Cenu…
Niko ništa:Blogger.ba:
Niko ništa:Blogger.ba:
Rondam ja materi kako je meni zapravo i najteže u životu, dajem joj onako ilustrovane primjere svakodnevnih dogodovština upakovanih u velike životne patnje i frustracije. Ona mi onako daje neke savjete sa isteklim rokom trajanja i ja joj objašnjavam zašto…
Radim s nakim likovima. Ono tipa ja im objašnjavam kako da konvertuju vord u pdf i tako te stvari. Otprilike nam je tako relacija, znači imaju moju duplu platu bar. I tako ti ja neki dan s ovim jednim nešto…
Neki lik i sad ima neki svoj side hustle. Snima on to sve. I ja to gledam. Umjesto da radim na svom side hustletu.
Mogu ti reć da mi je tegoba oko poklona. Štaš ti sad uzet nekom koga ne poznaješ baš najbolje. Zovne te neki kolega s posla ili neki tamo dalji rođak u goste ili na rođendan. Nit ga znam, nit mu…
Vrijeme je da konačno kažem zbogom mom boemskom načinu života. Ne može više tako. Bar tako kažu nalazi. Kaže, pa dobro više masni gade, jel dosta!? Kontam se i nije, mogao bih ja još da mi niko ne kaže. Nisam…
Fali mi nekih… ne znam ni kako to pravovaljano reći, nekih lijepih vijesti i lijepih dešavanja. U nekim drugim okolnostima dodao bih i po mogućnosti meni, ali se nekako osjećam loše da bih rado prihvatio i od ljudi iz okoline.…
Kaže jel pišeš lijevom il desnom. Desnom, uzvraćam, onako po automatizmu. I ona mi zašika u lijevu mišku. Kasnije kontam pišem i desnom i lijevom, kako koje slovo. Mogla mi je dati i u nogu, šta fali. Jes da možda…
Jednom, za veliko čudo, potrefim kad je neko aktuelno dešavanje. Aurora borealis u mojoj mahali. Ja obično takve, zanimljive vijesti u okolini, pročitam dva dana kasnije. Evo sad nisam. Uživo pratim. Svi vide i meću slike, samo kod mene noć…
Ma hajde kaže, pa nije smak svijeta, ima internet, ima video poziv, upališ kameru, kao da je tu. Niko nikad ne pali kameru…