Ja ne znam šta mi je danas. Eto za veliko čudo mi je dosadno bilo. Meni je pravo rijetko dosadno, tolko rijetko da ako i bude nekad, ja to redovno na blogu zapišem. Ili negdje drugdje. Joj, opasan sam kad mi je dosadno. Jes da je bilo nakratko, petnestak minuta, a meni i ne treba više da napravim nešto što ne bih trebao. Elem, u toj dosadi, ja posegnem za telefonom. Ufatio me neki šandrprc, pričalo mi se s nekim. I haj nazovem ti ja ovaj jedan broj i nešta standarno svira tralala, kaže ako znaš lokal ukucaj, ako ne znaš čekaj, možda se neeko i javi. I čekam ja, javi se nakav momak, ja s njim ukratko nešto popričam. Utom ti on mene prebaci nekoj teti. Ama ja ni zaustio nisam, teta me prebaci drugoj teti. E s tom sam ti ja tetom pričo ravno 10 minuta. Ispričali se mi pravo. U konačnici sam se pretplatio/naručio nešto što već imam, i što mi u suštini ne treba, a što ne bih uradio u nekoj običnoj situaciji jer bih se osjećao glupo. Al nešto mi bezveze bilo nakon 10 minute priče s tom tetom, koja je bila iznimno ljubazna, reć joj da neću ništa i da mi je samo dosadno bilo. Sjetio sam se sad da sam vidio jedno putničko vozilo koje je imalo onaj gore rukohvat i za vozača. Mislim, jes to dobar fol, nako smješan, pravi autoindustrijski šaljivi element, al može to još neko i ozbiljno shvatit. Nemojte ljudi tako… I još večeras od mene (nije bukvalno), najbolja (i vjerovatno jedina) pjesma koja u isto vrijeme ima veze s Džingis Kanom i Moskovm. Ah te sedamdesdevete…  

Sjetih se par uspomena iz djetinstva za koje mi i ne bi bilo pravo da ih zaboravim (pa ih zato i zapisujem, jelte), nako, dok sam uobičajno bitiso po kući. Priča prva – Pošo se ja okupat malo i kako uzeh onu potkošulju sjetih se da sam ko mali imo ravno dvije vrste potkošulja. Jedne su bile namjenjene baš meni, ono moj broj i veličina. Naletit na takvu potkošulju u ladici je bila prava rijetkost. Meščini da mi je tad bila veća sreća naletit na potkošulju moje veličine negol dobit kakvog slatka, čokolade naprimjer (ko mali i nisam bio pretjerani ljubitelj slatka). Rijetkost tih potkošulja nikad mi nije objašnjena, mada se daleko zaključiti da nisu pretjerano isplative s obzirom da sam ko mali vazda rasto. Drugi tip potkošulja, koji je preovladavo u mom odjevnom asoritmanu su bile nasljedne potkošulje. I ne samo potkošulje, nego i dobar dio ostale odjeće. Ko god ima malko starijeg brata, rođaka, dobrog prijatelja zna o čemu pričam (ili je bogataš pa ne zna ha-ha). Kod ženskih osoba ovo i nije toliko izraženo, barem nije kad su potkošulje u pitanju, mada se možda i varam (ja dobio dojam da nije pa sad…). A opet s neke treće strane, meščini da je tako kod svih ovih siromašnijih ljudi tako. I škrtih bogatih. Al nebitno to. Elem, da sve ne bude tako crno (bile su bijele potkošulje), u opštem nedešavanju bilo čega što bi spomenute potkošulje učinilo privlačnim i zanimljivim, ja ti odlučim promjenit nešta. Kako je za te potkošulje karakteristično da imaju široke "rukave" il početak rukava il kako se to već zove (ono kroz šta provučeš ruke majkamustara) ja sam redovno i glavu provlačio tuda, da bih u konačnici ispo ko malo kinderče od Tarzana. Čitavoj ceremoniji nije ofalilo ni moje imitiranje Tarzana i poznatog aaaaAAAAAaaaAaaaAAAAaaa.…

– kad neko metne samo pjesmu na blog, i konta da mu je neko došo na blog samo da bi slušao neki njegov, obično glupi, (ne)ukus za muziku – kad je neki pametnjaković od režiSera izmislio ono "kamera uživo" scene, naprimjer kad nekoliko njih trči, pa onda iz perspektive onog jednog kako trči. Uglavnom ne znam objasnit, al onaj naporni dio kad se kamera drma i trese, a ti ništa ne kontaš šta se dešava – kad su ostali pametnjakovići od režiSera pomislili jes superkul onaj prvi režiser pa hajmo se sad svi furat na njega i nešta drmat i trest kameru nek niko ne konta šta se dešava – što su i meni svakojake stvari bezveze – što sam i ja ponekad bezveze… Postale su mi pravo fora ove pjesme gdje ne razumijem jednu ili dvije riječi u cijeloj pjesmi, a da pritom plaho zvuče.  

Ja mislim da na svijetu ne postoje dvije čudnije, da ne kažem gluplje, države od Sjeverne i Južne Koreje. Ova prva ima ludog diktatora koji ima veliku kolekciju filmova i razvija nuklearno oružje da smlavi ove na jugu. Južnjaci pak su posebna sorta jer je Južna Korea jedina država na svijetu koja finansira i ulaže u razvoj kompjuterskih igara. Zato im muzika rastura… Epaksa (nešto ko naš Laka meščini)…    

Da sam imalo prostiji, ja bih napisao nešto u stilu koji će k ovom robotu sise. Vako ću samo napisat šta će bilo kojem robotu sise? Da im smetaju dok trče? I ko je uopšte izmislio podjelu na muške i ženske robote? Čemu?

– napravio bih pekarsku revoluciju i metno ćurekot u somun, mjesto dosadašnjeg na somun! – obavezno bih uveo na časove domaćinstva kako se služit koncem za zube (evo sam se živ isjeko od neznanja)! – uveo predmet higijenu koji bi trajao kolko i samo školovanje. – uposlio bih golubove da rade nešto korisno, kad ih već toliko ima. – mećo bih manje hlora u bazen. – posto bih tehničar. 😀 – kad padne noć il kad dođe mrak, ušunjo bih se u one televizije koje puštaju dokumentarne emisije o životinjama i iz sekcije kopnenih životinja ukro bih sve snimke o lavovima, iz sekcije vodenih životinja ukrao bih sve snimke o ajkulama, a iz sekcije letećih životinja ukro bih sve snimke o… a dobro, i ne prikazuju baš ove o letećim živinama. Elem, ukro bih to sve i pohitio kući čisto da vidim šta bi onda prikazivali. – ja bih mećo više dokumentaraca o hobotnicama, reptilima, sovama, majmunčićima, paucima, mravima i velikim brodovima (sve što mene zanima), naravno sve to popraćeno glasom i likom Dejvida Atenboruga a ukino ove o ajkulama i lavovima. (mister oktopus)  

Ima trenutaka kad bih ja o svačem pisao, i sve strpo u jedan post. Ali to tako ne ide. Post mora bit jedna smislena cjelina jednog besmisla. Da ne pričam što svemu nije vrijeme u isto vrijeme i tako to. Ali evo, večeras ću napraviti iznimku i napisat dvopost. Ja ne znam jel do mene al u našeg svijeta ima nešto posebno kada je u pitanju pranje zuba. Ko da ima neko tajno znanje (koje ja ne znam, ali svi ostali znaju) ili je to prokletstvo veliko ako opereš zube dvaput zaredom. Ili barem u nekom kraćem vremenskom roku. Nebrojeno mnogo puta sam prisustovao (počesto i učestvovao) u dijalozima tipa, haj pojedi ____ (nešto), đe bi taj ponuđeni odgovaro, ne mogu, opro sam zube. U čem je fora, šta propuštam? Manje-više (il je više-manje?) su svi čuli za lajt verziju uvrede, u narodu poznatije kao glup-si-ko-japanski-spajdarmen. U nastavku o hadrkor verzija te uvrede //glup si ko talijanski spajdermen//, koja se po staroj recepturi mora, smije i može izgovarati samo kad se vidi manje od pola mjeseca. Ta je uvreda toliko strašna, a sama historija pokazuje mnogo primjera kakve katastrofalne posljedice je imala dotična uvreda. Recimo onaj rat između astečkih plemena, je zapravo zbog te uvrede, a ne zbog spornog polja kukuruza kako se i dan danas vjeruje. Američki građanski rat je također još jedna od žrtava. Španski građanski rat također. Sukob između Mongola i Japanaca, također. Navodno je neki Japanc uvrijedio nekog visokorangiranog Mongolca. Mongolac kasnije skupio raje da vrati Japancu, međutim ovaj od straha preplivo do Japana. Kasnije su Mongolci pokušavali nakim brodovima tamo otić ali je Japance spasio neki vjetar, u čiju čast su kasnije oni postajali kamikaze. Čak postoje izvjesna govorkanja da su tektonska pomjeranja zapravo razgovori zemljinih različitih tektonskih ploča, gdje ustvari jedna ploča vrijeđa drugu.…

Gledajući ovo neko polusunce, sjetih se jednog od mojih lutanja bespućima lipe naše. Iako je to cjelokupno putovanje bilo zanimljivo (barem meni jeste), nisam planirao pisat o tome. Zapravo sam se sjetio jedne scene, koja je za zapisat. Idem ja nakom cestom kad s lijeve strane puta ugledam endemičnu vrstu suncokreta. Meščini da je to neka vrsta tersa suncokreta. Da neko ne pomisli šta pogrešno, meni je suncokret plaho lijepa cvjećka (među top 10 recimo), al ovaj je stvarno bio ters. Haj što nije bio okrenut ka suncu, nego mu je još i leđa okrenuo.

Nebrojeno mnogo puta ste imali priliku čuti kako jedinka jedinka govori drugoj jedinci (možda se neko čak i vama direktno obratio) da je glupa ko japanski spajdarmen. Za sve one koji su se vrijeđali na dotičnu uvredu, a nisu ni znali što se vrijeđaju, ekskluzivno samo na ovom blogu imaju priliku vidjeti o čemu se radi. Naravno, svako bi trebo da se prisjeti koliko se naljutio kad bi mu neko ovo reko, i nek zamisli koliko se stvarno trebao naljutiti na ovakvu uvredu. (hint: obratit pažnju na mačku)