Hahaha, jesam ja lukav. Do te mjere, da se divim samom sebi.
Nadat se da ne prećeram u lukavštini.
Bravo ja.

s ponosom izjavljujem
veceras smo nas dva bacili pismo u boci, ako bi je neka nasla ja bi bio najsrentiji covjek na svijetu. sigurno se sad neko pito sto ona. zato sto je napisano nekoj zenskoj osobi, pa kojoj god. al sam skeptican povodm toga. mada opet, cjelokupna situacija je bila tolko glupa da bi cak i mogla uspjeti.
rodila majka 11 blogova
Čovek ima čak 11 blogova. A iz ppouzdanih izvora saznajem da nije oženjen. Dakle, drage moje blogerke, navalite.
A vama gospodine zzz, čestitamo!
ponekad
nekad bih radio bilo šta, samoda ne moram radit ovo što sad pokušavam da radim
Pantić
Pantić ti je super čiča. Doduše, malko je lud.
Meni je jedne prilike matematiku neku predavao. Sjećam se da je tada bilo dosta mojih poznanika. Neki od njih, komandosi po struci, teglili su sa sobom nekakvog eksploziva. Ja iskoristih priliku pa svezah uže na jedan kraj, a drugi kraj je trebao aktivirat taj isti eksploziv u slučaju da neko povuče uže. Da situacija bude bolja, čitava skalamerija se nalazila baš njemu na putu kojim je redovno paradirao.
Isprva niko nije skontao. A onda, kad me jedan od njih skontao, ja se samo nakezio i pokazao standardnu facu "šta fali". I on se nasmijo na sve to, i napravio facu "haj da vidimo šta će bit iz svega ovoga".
Čekam ja čekam, Pantića jel. On nešto priča, više se i ne sjećam šta. Prilazi užetu i ne primjećuje ga. Pa i zapinje čak, ali nedovoljno da aktivira čitavu skalameriju. Smiju se ostali, valjda što je zapeo. On se mršti, a i njemu smiješno. Kontam, da znaju svi da smo trebali odletiti uzrak, nikom ne bi bilo smiješno.
Onaj se samo nasmija na sve.
Kontam, možda je vako i bolje. Vrijedilo je pokušati svakako.
Poslije nas je počastio vinom. Slavili smo nešto, možda je to čak i bio rastanak s njim. Kad je nestalo vina, prešli smo na kolu ili nešto slično (ako uopšte ima nešto slično gadosti od kole).
Najbolji blog…
… je onaj na kojem nikog nema, gdje možeš doći i ispričat se sa samim sobom, pritom uživajući u tišini. 🙂
Men (nije) dosadno…
filozofija zološkog vrta
Zološki vrt je nekad služio da čovjek vidi životinje bez da ode u đunglu. Tu, u vrtu, bi se pronašla po jedan par od svake vrste (barem ove zanimljive).
Danas sve i da hoće otić u đunglu, nema šta vidjet. Mora u zološki. Nekojakih vrsta samo još tamo ima.
A to je krajnije tužno. Tužno i depresivno.
Kontam isto, đe god da je došo bijelac napravio je poganštinu da nema veće. A ponajviše mi se, posljednjih dana, vrti poganština u vezi Indijanaca. Malo kome padne napamet da su Ujedinjene države Amerike zapravo jedna velika genocidna tvorevina, nastala na kostima miliona Indijanaca ovijeh ili onijeh plemena.
No opet i preko toga čovjek može nekako preći. Bilo je osvajanja oduvijek. Jači je uvijek tlačio slabijeg. Al što meni nikako ne polazi za rukom, da shvatim, jeste činjenica kako neko može zavidjeti Amerima. Istina jeste da im se ima na čemu čestitati, pa čak se i ugledati u nekim stvarima.
I ko bi reko da ću pročitat da postoji glupan koji silovito vjeruje da postoji kvalitet u Mekdonaldsu. Čak, glupan, ističe kako oni imaju standard i da se ide na obuku 3 mjeseca u Ujedinjene države, jer standard je to. Da ne spominjem da ne zna kako taj isti posao je među najnecjenjenijim u dotičnoj…
ponedjeljak jutrom
Vjetar zviždi, a ja bih komotno mogo ne ustajati ispod toplog jorgana.
Ili svirkat nešto…