o dijasporcima koji fejlaju pa onda pričaju u medijima o tome…

Ne vjerujem da postoje. A istovremeno i vjerujem da postoje. Šrodingerovi dijasporci. Ne vjerujem u kontekstu da je moguće da neko ima neki neuspjeh u životu i onda mjesto da se sauliše i pregrupiše, napadne s drugog boka, ali ovaj put s više iskustva, kaže e odoh se ja javiti nekom opskurnom portalu i ispričati svoju životnu priču kako sam ispao glup. Onda dok čitaš tu priču, pa kontaš ako je ovako ispao glup (uzimajući u obzir da smo svi nekad oko nečeg ispali glupi) onda je sasvim moguće i da je paglu do te mjere da će ovo sve ispričati javnosti.

Neki dan čitam o nakom liku kako kuka jer živi u nekoj sobi negdje u Minkenu ili gdje već i plaća koliko već plaća. I sad on nako kmeči, njemu teško bla bla, ima cimere i šta ja znam. Mislim radi lik nekakav bezveze poso i sad konta da će imati kuću od 400 kvadrata ili šta već. Jasno je meni da je smještaj na Zapadu u većim gradovima popriličan problem i da nije jednostavno naći nešto. Al kralju… Pa ako ne ide, nije to to, sjedi u autobus, na avion i eto te ćiku. Šta, otišo, probo, nije išlo. Nije kraj svijeta. Nek si probo, to je najbitnije. On kukumače nešto, snima se još lik ba, živi u teškim uslovima fol.

Onaj drugi levat kupio auto od €80k i kako je kriza, smanjio mu se obim posla i sad kae nema para da to sve otplaćuje i da još živi pride. Kmeči, nema para za kirije, ma kamen bi zaplako. I nije ga stid pisati javno o tom, hej! Živiš u gradu koji ima odličan javni prijevoz, al baš, nemaš riješeno stambeno pitanje i odeš i kupiš auto od 80k. I ko da gledam, sutra će pisati kako su banke glavni krivci za sve, guraju ljude u dugove i tako to. Idi spavaj u autu od 80k. Pa onaj moj lik doktor ovdje, ode na tramvaj i ćiku. Doktor ba, nea auto nikako, kamol od 80k.

Ja mislim da su to u konačnici isti oni likovi koji kad su odlazili iz države, pa eto kae ja odoh. Niko ništa. A on opet idem ja. Opet niko ništa. Mislim očekivano, ljudi su ba preokupirani svojim životima, šta ikog briga što neki Tmujo ode u bijeli svijet raditi. Onda on zovne televizijsku ekipu na autobusku stanicu da ga ispraćaju i snimaju, on ode. Idi više, šta nas daviš.

Mislim nije ni da nešto osuđujem, samo ne kontam. Ne bih kuko familiji da me pitaju, kamol išo tamo okolo i pričo ko da me neko na nišanu drži. Samo ovdje na blogu. 😀

o ljepšem spolu…

Kae žene ljepši spol. A nisu ba, samo se više sređuju. Kad treba izaći, evo da se spremim, i onda odiseja jarane. Maskira se, ne moš je (pre)poznat. Ja spreman za 3 minute. Čarape su mi uvijek najgore. Svi štede na elastinu, i onda je to malo nako tegoba navlačit na noge. Neki ljudi jednostavno nisu rođeni za aktivnosti koje uključuju saginjanja. Da se muški sređuju ko žene… Evo ja imao novogodišnju rezoluciju da koristim regenerator. Treba ba tako nešto manje zahtjevno, a ne kaže smršat ću 10 kila ili ići ću na doktorske preglede redovno ili provodit ću više vremena sa ženom ili djecom. Daj nešto realno i ostvarivo, dostupno. Odem nekad u martu možda do prodavnice, reko daćete mi jedan regenerator, hvala lijepo. I onda gledaj tutoriale kako se to koristi, da bi to sve koluminiralo u jednom pranju gdje sam se okuražio i upotrijebiti naučeno. Progledo znači. Kosa od onog nedžimkerija iz glup i glupljeg, u… pa nekog lika koji ima kosu koju nije prao s onim muškim deterdžentima za kosu s kojim moš prat i tijelo i auto i švalerku i bubanj od mašine1.

  1. Ne perem ni ja sa tim pravo da ti kažem. ↩︎

o ručku u 2…

Ručak u 2. Ili u tri recimo. Kako može bit ručak u ta doba. Ko još ruča u 2. Znači imaš doručak. Doručak je prvi obrok u danu koji bi realno trebao biti oko podneva. Ta imaš ranije jesti, tad je pauza za ručak. Imaš onog svijeta koji jede u 7, u osam i tako. Čim se probudi. Nisi ni progledo, a već gladan. Pa od čega jarane, od spavanja jel? Težak poso radio, pa ogladnio. Daj mu preddoručak. Što znači ručak može bit samo u 5 ili iza. Radiš. I kad završiš poso odeš kući i jedeš. Ili si već kući i samo jedeš. Nešto si radio, potrošio si energiju, i sad da se napuniš. Ja sam mislio tako je kod svakog, a nije eto. Svakakog svijeta ima. Evo biću fleksibilan s razmišljanjem, može i u 4. Neko radi od kuće do 4. Al vala da mi ručaš u 2, pa nismo baš oni neki bogatunovići da si možemo priuštiti takav životni stil.

Ima jedan lik, prestali se družit, njemu vazda tako ručkovi u 1 u 2, meni u 5 u 6. Nikako da se uganjamo. Pa smo i prestali. Ne znam je li, doduše, samo zbog tog. Ali beli da je doprinijelo…

pitanje za Undine 3,5 iliti o mračnoj strani mene…

U neka doba kupim one online utičnice. Namontiro lampe u njih, pa to sve na mobitel i onda pali gasi sve s telefona. I mogu ti reći zgoda je to velika. Imam dvije lampe koje su onako u ćoškovima sobe. I baš ko kakve umišljene trebe, nisu baš pristupačne. Ta ideja se zapravo baš rodila iz potrebe. Zasjednem, nešto čitam ili gledam i pogledaš kroz prozor već je mrak. I haj ti sad bauljaj po onom mraku i traži prekidač. Mislim ne znam jel mi gore to il što moram uopšte ustat samo da upalim svjetlo. Tako da je ovo rješenje bilo ko naručeno.

Međutim to rješenje je dovelo do periodično još većeg problema. Te utičnice su još nepristupačnije od samih lampi, a u takvoj konfiguraciji onaj prekidač od lampe praktički i nema svrhe, stalno mora bit upaljen da bi cijela ta skalamerija funkcionisala. I sad evo smračilo, a meni telefon nije pri ruci. I neku noć mi se to desilo. Pokušavam ga napipat gdje inače bude, nema. I sjetim se ja ba one instalacije što sam se borio da je namontiram, haj reko da upalim.

I bi svjetlo!

Kontam ovo je prvi put da sam ja upalio ovo. Mislim prvi put meni za dušu. Nije ni za dušu ustvari, nego za potrebu. I skontam da sam ga upalio još jedno tri puta prije toga, gostima (dvaput istom gostu). Nisu bili nešto oduševljeni (ni u ponovljenom paljenju). Ima tu neka životna mudroserina iza svega toga, cijele ove priče, ali mi ne nadolazi…

za A.

Ja sam sebi u glavi nekako zacrtao i planirao, pravo ćemo s aerodroma kod njih prvo. Život, a i smrt vala, planiraju i crtaju nešto svoje. Tako ti je to u životu. Srest ćemo se valjda opet nekad, negdje…

haj pozobaj to…

Tako su meni govorili kad sam bio mali i nevoljko jeo hranu. Stvarno ne znam kako sam ko dijete uspio biti mršav, obzirom da sam imao sve predispozicije da budem deb'o. I evo me opet zobam, opet nevoljko. Doduše iz posve drugih motiva. Ne sjećam se tačno uzroka iz djetinjstva, ali sad vrlo dobro znam da pokušavam1 popravit svoj imidž, krvni. Pa tako u tom nekom moranju zdravog hranjenja odem kupiti zobene pahuljice. Mislim da je od tog i došlo ono haj pozobaj to. Ko stoka, i stoka jede zob. Kae to je zdravo. A glavna fora s tom zdravom hranom je da je neukusna. Đe može bit mlijeko i zob ukusniji od majoneze recimo. Ma ne može se porediti. Kaša obična. I ti onda jedeš to tako, svaka zalogaj, svaka kašika teža od prethodne, a u glavi maštaš da namažeš majonez. Dok te to ne slomi i ne kažeš ma bjež više, neću ni jesti više kad ne mogu da jedem ko čovjek. I tako stalno, malo pomalo, sve jedeš manje i manje, i na kraju smršaš htionehtio. Kae zdravo se hrani. Tako nekako…

  1. Napisah popušavam… ↩︎

o N(KT)B…

Ako mi izašta mati ima zamjeriti i bit razočarana u mene, onda je to vjerovatno što se ne modiram ko ostatak familije. Nemam ti ja nekako energije za to. Ni povoda. Ni volje. Znam da mi to ne valja, ali šta ću ja sad kad sam takav. Ko da mogu birat kakav ću biti. Ne bih sigurno bio vaki. Kad joj kažem da sam kupio nešto imam osjećaj da se istinski obraduje. Dok ne skonta da je neka skula iz Lidla od 3 marke. Mislim da joj padne mrak na oči kad mi dođe u goste i vidi da imam samo dva para obuće. Jedne za suho vrijeme i jedne za sve ostale padavine i oborine. I još papuče za pokući/plaže i jedne za teretane isključivo. Pa šta hoš više!?

I baš pričamo neki dan na tu tematiku, spominje one Nu balans, kako ih svi imaju. Čuo sam ja za to nekad prije, i vidio, i nisam baš skontao. Doduše konto sam da je to Nike, dugo vremena. E sad moš mislit kad sam i ja čuo za to. Ali pola sata listo tražeći išta nosivo. Ubjedljivo najružniji dizajn tena ikad. Al kao udobne. Našo jedne, normalno nema broja. Nađem neke druge najmanje ružne, jer sve su ružne, samo moš birat hoćeš manje ili više ružne tene. I hajde na nagovor Bruteta, a majci za ljubav, kupim. Ma pravo da ti velim nisu ništa posebno…

o Zastidio se zubarke…

Iz večerašnje epizode ljudi za koje sam pronašao da ih cijenim, oni što ravnaju svoje zube. Ja sam stvarno imao genetske sreće pa su mi se zubi posložili ko zvijezde nekom… pa eto uspješnom bez po muke ili ko se rodio u bogatoj familiji. Da mi je koji zub bio manje ili više kriv, meni bi to vjerovatno smetalo, iako bi ljude oko mene baš bilo briga za tim. Ja sam znao jednu bombatre koja nije imala baš ravne zube i to mi je bilo malo i privlačno da vam kažem. Ima nešto u tim prirodnim, pomalo neravnim i nesvimjednakim, zubima1. Ali eto, ti kad to gledaš svaki dan hoće ti nešta biti. Tako da u tom aspektu mogu da razumijem ljude koji se nakane sebi montirat one šine, kako je to jedne prilike jedan lik rekao, a ja zavazda upamtio jer mi je bilo šega.

Nego, nakanim se ja, na nagovor Undinete, da uradim nešto po pitanju svog navodnog bruksizma, da probijem led. I odem onom svom zubaru, koji će se ispostaviti nije Kosovar, nego Makedonac (ali albanskog porijekla). Kaže nismo se dugo vidjeli, reko i nismo. Imati dobrog zubara je mogu ti reći sreća, da ti se zvijezde poslože. Onda ti nekako i nije mrsko to redovno ići, a to ti je realno pola posla kod održavanja zuba. Ja sam već pisao o onoj jednoj mojoj zubarki, a imao sam i komšu zubara. Ali neću o njemu, nego o njoj. Jedne prilike joj ja odem, nakon iha haj vremena, i ona se meni nako nagovori ko jesi papak, kako neš ići zubaru, što mi nisi došao prije bla bla. I to je ko u onoj pripovijetki Ivana Cankara, ali nije majke nego zubarke. Sreća mladost istrpi svakojaki zdravstveni javašluk, ali ti onda uleti klizeći ako se ne dohavizaš malo poslije2. Uglavnom to me nekako malo dohavizalo.

Nego, odem ti ja kod ovog mog pajde i đes ti, đes ti, štos došo bla bla. I kaže ti on meni kobiva šta ćemo s tim, pa reko ti prošli put reko ne može i ostalo na tome. Ma može kaže, haj saćemo mi nešto skontati. Kontam beli mu bilo mrsko prošli put jer je htio na godišnji ili nešto tako. Pa hajde reko, kontam se ti si doktor, ti znaš šta i kako treba, ja slijedim upute kolko mogu, ta čovjek sam i ja samo. Da mi napravi udlagu, haj reko može. Kaže, a to mi je glavno kod njega, kao hoš ovo nešto jeftino što pokriva osiguranje, il ćeš ovo skupo što je bar 14 puta skuplje, al on će to ko meni za cvaju skuplje nego što je ovo prvo, ko on mene pripazi. Sviđa mi se ta naša dinamika, ja se malo pravim blesav da ne znam, njemu dobro što mi je kofol prodao skuplju uslugu, meni dobro što sam dobio (naj)skuplju uslugu s popustom. I onaj neki otisak gore dole i dođi za koji dan i tako i bi. I kaže evo ga gotovo, haj da probamo, haj. Ja čovječe kad mi uglavi ono na zube, ko da je tuđih zuba otisak bio. Reko ima da mi otpadnu zubi sad, šta je ovo. Boli ba, ali boli ko da ti se neki krkan u tramvaju naslonio na zube i ne haje. Kontam u tom momentu vjerovatno je tako ovim što nose one šine, samo meni nije to bilo ni minut, oni to godinama nose. Ne bih ja to mogo.

https://www.youtube.com/shorts/DtqvL-QelVE

  1. Ko silikoni i prirodne otprilike. Jes ovo neki standard postao sad i norma, napravi ih bolje nego prirodne. Ali prirodne su prirodne. Ma ustvari zavisi šta ti se prezentuje, te su najbolje. ↩︎
  2. Što recimo kod nas praktikuje 90% svijeta i onda mu kaže kriva farmaceutska mafija što mora piti lijekove za holesterol il visok pritisak il šta već piju, a vamo 30 godina oreš tijelo uzduž i poprijeko. Pa da je traktor crko bi jarane, a ne tijelo. Al haj. ↩︎