o produktivnim danima…

Današnji dan je bio jako produktivan. Imam osjećaj da sam baš radio nešto konkretno. Takvi dani su odavno iza mene i imam osjećaj kad bih ovako zaredao par njih da bih se vratio starim putevima slave. Ponese te nekako.

Isplaniro ja da odem tražiti kore za lazanje. Kod mene imaju nekakve, ali plastične. A za Novu sebi napravim jedne lazanje s onim friškim korama, pričao sam o tome, najbolje do sad. I kako mi dolaze neki gosti, haj reko to bih mogo nako. Međutim šta je fora, što su te kore na skroz drugom kraju grada. Ovdje stvarno ima ptičijeg mlijeka, samo moraš otići u neko x naselje koje je uvijek u nekoj nedođiji iako ja živim praktički u centru. I onda vazda moraš planirat čitav dan dok se ti nakaniš da odeš tamo, pa se vrati, pa usput negdje svrati, eto, ode dan. I to je vjerovatno najveća mana života u velikom gradu. Pored toga što nemoš nać normalan stan.

I dok se ja tako kiselim kući i kontam šta ću i kako ću, zvoni meni na vratima. Kad mi zvoni na ova vrata od stana ja inače urijetko otvorim. Neki dan mi zvonio nakav lik, istetoviran sav, ko bojanka izgleda. I sad bi ti on meni nešto da unilazi u stan, jedno 4 puta me pitao jel se treba izut il samo nako da uđe. Neka muljaža oko interneta. Svako malo mi dođu. Reko neš nikako paša moj, bjeri bola. Ali kad zvoni dole, ja obavezno otvorim. Jeko pitam, kaže paket. Kakav paket sad. Došo paket iz Poljske. Ma haj reko, ja ću ti se tim zanimati, odoh kupiti te lazanje. Samo eto ne moram ići na drugi kraj tamo grada, nego na ovaj što je meni malo bliži. Tri poruke poslo, niko ne zna gdje to ima kupiti. Niko i ne jede to meščini. Šta jede taj svijet…

I neko proviđenje mi kaže de ti do ove jedne prodavnice, nije mi nako usput, a nije ni daleko realno, malo prošetat, lijepo vrijeme. I ja škiljim u onom frižideru, nema. Pitam naku gospoju što tu radi, valjda je bila gospoja, kaže to ti je sinko što vidiš. Pa haj reko, nema nema, šta ću sad. I reko da malo razgledam, možda ima šta drugo. Kad nakvi drugi frižderi, i tamo lazanje friške. Kupio dvije. Nikad ne treba odustajati u životu (osim ako ne radiš nešto pogrešno). To mi je stvarno nešto popravilo dan. Mada imam osjećaj da oni ovo ne nabavljaju stalno, nego eto, posrećilo se. Nervira me to inače, imaju tako nekih proizvoda, ja kupim jednom ili dvaput i odjednom nema više. Pa jarane valjda imate šta stalno naručujute. Ko da sam došo u sekond hend a ne u lanac prodavnica hrane.

Kupio i onaj suši đumbir. Ne znam samo uzašta da ga koristim, ali uvijek mu se obradujem uz suši. Kupio sam jedan neki dan i nije mi čemu, možda je ovaj bolji. Kupio i fen. Imo goste ljetos, kaže de mi fen, reko nemam fena. Kako nemaš fena, pa nemam fena, šta će mi. Eto sad mi i to treba. Valjda osušit ovu grivu.

Nego, dođem ti ja kući kad onaj paket mene to. I raspakujem ja to, kad onaj nosač/držač monitora. Kupio novi monitor da mogu bolje da vas (nad)gledam. Pa što se ne bih i ja počastio s vremena na vrijeme. I haj reko da ja to namontiram. Pa onda kontam de mogo sam prvo prašinu pobrisat, i tako i bi. Pa kontam kad sam već nakvasio krpu, de i ovaj drugi sto. Pa de i ovo, de i ono, pola stana pospremio. I onda sam odustao. Mogo sam sve odraditi i smorit se. A što bih. Ovako pola danas, pola sutra. Lakše nekako. Ko kaže da mora sve odjednom da radiš i onda si nizašta.

Nakvih kutijetina što mi stoje po kući tri godine, odnio u podrum. Kad čovjek ono kupuje, pa konta nek ima ambalaža kad budem vraćao. I ne vratim nikad. Nosim ono u smetljarnik nam onaj. I sad uvijek ima ona jedna kutija koja je problem, ona najveća. Jer moraš uzet neku čvrstu kutiju, da moš potrpat ostale kutije i papire u to. I sad ja pobaco to sve osim te najveće, ne može stat u kontejner. Pokušavam ja nju nekako zgužvat, znaš ono ispresavijat. Malo što recikliram, nego de još budi ekonomičan i obazriv u tom svemu. Neka ženska ulazi i pozdravlja se. Odzdravljam ja bez i da sam je pogledo. Plavka neka. Borim se s tom nemani i kontam samo si mi ti još trebala. Ali eto, možda i jes. Naučio sam da se valja pozdravit kad se sretneš s nekim u smetljarniku.

Sutra ne očekujem ništa slično. Ali ću spremit ovo drugo pola stana što sam zamislio. Valjda, ne znam, ne mogu garantovati. Ali mora čovjek, na kraju dana, i nešto sanjati…

o 11ki…

Nekad ima želju da mi oči mogu fotografisati i snimati, jer vako vidim neke stvari, koje da pričam ljudima ne bi mi niko vjerovao. Ili eto jednostavno dojmljivije bi bilo to nešto pokazati nego objasniti. Danas je bila slična situacija. Pošto je danas bio praznik, ja se odlučio malo počastiti i napravim sebi fino jedan biftek. I to je bio najbolji biftek koji sam i napravio i probao u životu. Pire je bio 6/10, ali biftek je bio čista 11ka. I stvarno bih volio da sam to nekako mogao podijeliti s ljudima.

o filmovima po istinitim događajima…

Radim s nakim likovima. Ono tipa ja im objašnjavam kako da konvertuju vord u pdf i tako te stvari. Otprilike nam je tako relacija, znači imaju moju duplu platu bar. I tako ti ja neki dan s ovim jednim nešto pričam i sad kao nešto nije odrađeno, što sam ja trebao odraditi. Implicira da sam ja pogriješio. Ja ti njemu objašnjavam da mi tu radimo posao, a ne moj ljubavni život, nemam ja tu šta pogriješit, do tebe je. I onda i on došao tobe, i priznao još. I sad mjesto da mu kažem glupane jedan, trebo bih ja tebi bit šef, a ne ti meni, jok ba. Ja kao njega tješim, ma udure je sve, riješit ćemo mi to zajedno, nema frke. Ko scene iz onih američkih filmova, onaj vojnik otišao na kraj svijeta i sad se tamo roka s nakim Talibanima, pobi i staro i mlado. I stoku. I ljetinu im zapalio i bunar zatrovo. I sad kao on se vratio i govori ljudi kao mi se nikad više nećemo uklopiti u normalan život. Depresivan on, ili tako nešto. Film o njemu snimili. Po istinitom događaju kaže. Halo ba!

(bez naslova)

Jutros uzmem da pravim doručak i dok se to pravilo, haj reko da složim suđe, taman dok čekam. I složim onu gornju policu, i utom bi gotov doručak, eno ono ostalo još stoji i čeka neka bolja vremena…

o poklonima…

Mogu ti reć da mi je tegoba oko poklona. Štaš ti sad uzet nekom koga ne poznaješ baš najbolje. Zovne te neki kolega s posla ili neki tamo dalji rođak u goste ili na rođendan. Nit ga znam, nit mu znam interese, ne znam ni šta ga vrijeđa. Ni ne interesuje me, pravo da ti velim, zato i nismo bliski. Ne moš samo nako otić. Mada bih ja to najradije. Evo ja došo. Kud ćeš većeg poklona. A onda eto ni raji svojoj ne znam šta bih kupio. Šta ja znam šta sad oni žele. Ko da iko priča o tim stvarima. Svi govore ma nemoj ništa. Nije život film pa da kaže eh oduvijek sam maštala da imam neki penis ili šta ja znam, i onda ja to kao magično upamtim i sjetim se tik pred rođendan i kažem evo ti onaj penis o kojem si uvijek maštala da imaš. Uostalom imaju svi poslove, rade, ako čekaš mene da ti nešta kupim onda ti to i ne treba. Meni kad nešta treba, ja to kupim i eto. Mislim ja kupujem i stvari koje mi ne trebaju. S roditeljima mi je lako. Njima daš keša i nema im boljeg poklona. Idi brate pa kupi sebi šta ti je volja. A i potreba. Uvijek naravno trune a što si, ali kontam bilo bi mi i čudno da samo kažu fala sine. Djeca su najgora. Djeci meščini ništa nije zanimljivo, izuzev ona dva minuta dok otpakuje to sve. Sardinu da im zamotaš isto bi ti bilo ko i da je neki najnoviji Lego set. Treba im kupovat one matroška poklone, dok dođe do dna taman i odustane nekad prije. Ima ove djece, ja se maksuz nakanim da im odem do čaršije nešto uzet. Ma boli njih briga ba, malo to nešto provrti, konta u sebi imam još 10 ovakih i ode svojim poslom. Djeca ko djeca, ko ih može krivit. Možda sam i ja bio takav, ne sjećam se. Dao bih ja njima i love, al šta dijete zna šta su pare. Onda kaže de mama će ti to čuvati, ja već znam ona zapikala sebi neke čizme…

o građanskim hrabrostima…

Osjećam neki rešpekt prema nebošnjacima Bosne i Hercegovine, a koji istu doživljavaju svojom domovinom i ne libe se to reći, dal samoincijativno il kad ih ko upita. Njihova imena i imena su mi apsolutno irelevatna i totalno sam neopterećen tim. Dobrim dijelom jer mi je i društvo s kojim sam odrastao, u onim formativnim godinama, bilo svakakvo. Iz današnje perspektive nema te komisije koju ne bismo mogli popuniti, a iz tadašnje se svodilo na to jel nosiš loptu kad ideš kući ili ostavljaš ostalim da igraju. A ni moji nisu nešto zakerali oko toga, samo eto da nisu kakvi klošari. I ne, nije ovo nekakva antinacionalistička patetika, da ne bude zabune. Kao ono mi smo društvo u kojem kao svak svakog voli bla bla, a vamo se ljudi, kad niko ne gleda, za vratove hvataju jer se ne mogu smisliti. To kad vidim, da neko hoće provuć na mala vrata, hoće mi nešta bit. Ma bjeri bola… A dijelom zato što sam odrastao u urbanoj sredini. Urbanoj za bosanske standarde jel. Možda bi mi i bilo bitno da sam imao nesreću da se rodim u nekom Sanskom Mostu ili štajaznam Kiseljaku. Bonus poeni ako bosanski jezik smatraju svojim maternjim jezikom.

U nekom drugom društvu to bi možda i bila norma, ali u kontekstu bosanske svakodnevnice ipak je to neki vid hrabrosti, uviđam, pogotovo kako vrijeme prolazi. Nekad kad kažem x su ovakvi ili y su onakvi, đahkad se zapitam kako li je njima slušati takve priče i komentare. Ne mislim ja i na njih u tim generalizacijama, ipak su to ljudi koji dijele moju svakodnevnicu, a ne znam ni koliko se oni identifikuju s tim x ili y, ali kontam možda im i nije svejedno. To ti samo potvrđuje onu da no good deed goes unpunished.

S neke treće strane, osjećam nekakav iznadprosječan prezir prema Bošnjacima Bosne i Hercegovine, a koji istu doživljavaju tuđom, koji se isto ne libe to pokazati, manje ili više direktno…