Vrijeme je da konačno kažem zbogom mom boemskom načinu života. Ne može više tako. Bar tako kažu nalazi. Kaže, pa dobro više masni gade, jel dosta!? Kontam se i nije, mogao bih ja još da mi niko ne kaže. Nisam ja sad debeo, razumiješ, da me vidiš na ulici reko bi vidi zgodnog momka. Ali vako kad mi daš šansu, kad me malo bolje upoznaš, ono nutarnje, vidiš da zapravo jesam. Nauljen.
I vraćam ti se ja kući ovim mojim sokakom, razmišljam o svemu tome, kontam u sebi1 valja sad promijeniti jelovnik. Šta ću jest? Evo šta ću danas za ručak. I kako hodam vidim onog mog Sultana i kontam pa odoh na doner, kad mi je već tu. I pošo ja bolan, već zaboravio. U zadnji tren kontam stani hojrate, kakav doner. Treba nešto zdravo. Ko zna šta je više zdravo. Jedan dan kaže moraš 6 jaja dnevno pojest da budeš zdrav, sutradan kaže ko je ikad pojeo 6 jaja dnevno dabogda pogino evo sad odmah. Mlijeko je zdravo i jača te, prekosutra mlijeko ubija koga stigne. Sir izašo iz raja. Sir utjerava u raj. I tako sve. Haj reko da vidim koje su te masne, pa eto reko neću to. I nako eto ono što ja kupujem eto, jel ovo, jes kaže. Jel ovo, jes i to. Jel ovo? E jes i to. Ona tamo neka tegla nečega što stoji u pozadini friždera tri godine? E to kaže nije inače, ali ako ga sad nastaviš jes. Ko da mi je otvorio frižider i prepiso, sve što ja volim i jedem. Kako, majku mu! Idi po drugim malo, šta si sve po meni zavro. Onda skontam pa i ima logike jel, i jesu ti taki nalazi što si jeo iz svog frižidera, a ne tuđeg…
Fali mi nekih… ne znam ni kako to pravovaljano reći, nekih lijepih vijesti i lijepih dešavanja. U nekim drugim okolnostima dodao bih i po mogućnosti meni, ali se nekako osjećam loše da bih rado prihvatio i od ljudi iz okoline. Čini mi se da sam u posljednje vrijeme izložen samo nekim lošim vijestima i glupostima. Mislim uvijek ti imaš loših vijesti, toga nikad ne manjka. Ali bude i nešto fino s vremena na vrijeme, napuni te nekom energijom da dalje krpiš, pogotovo ako je šta lično, pa se to nekako izbalansira. A sad ni to. I haj eto kod mene nema ništa, ja sam više i oguglo na to. Evo opro džemper, smrdi više nego prije pranja. Tako. I sad ja nečem da se nadam jel. Nego i kod drugih ljudi ista priča. Ili evo na internetu. Bolan prozor u svijet. Sjedi i biraj. I ono mi bira samo nekakve bjelosvjetske crnjake i neke papzjanije, kontam što meni ovo treba, što ja ovo čitam i što ne pročitam nešto lijepo, neke glupe rasprave, glupi svijet. Pa mora bit i nešta lijepo majka mu stara. I ako nešto ima, slabo djeluje.
A sad da se čovjek od svega isključi, pa ostane sam sa sobom, e to je tek robija…
Kaže jel pišeš lijevom il desnom. Desnom, uzvraćam, onako po automatizmu. I ona mi zašika u lijevu mišku. Kasnije kontam pišem i desnom i lijevom, kako koje slovo. Mogla mi je dati i u nogu, šta fali. Jes da možda ne bih mogao hodati i ne bi mi niko mogao sjediti u krilu. I tako, ima još svašta nešto zanimljivo, ali sam evo ispucao za ovaj post svojih 160 karakt
Dolaze mi nake one poruke stalno od ovog mog doktora. I haj ja ti se konačno nakanim da vidim šta hoće, stvarno su mi nešto mrske ove mobilne aplikacije izuzev ovih finansijskih. Hoće da im dođem, imaju neki pregledi preventivni, pa ja kontam hajde de. I pošto je ovih dana bio onaj neki dan raka, ja proberem da odradim onaj pregled kože za prevenciju od istog. Mrsko je meni to sve, ali opet kontam ne treba bit ni bezobrazan, tolki svijet se otima za ta liječenja, meni prošetat 10 minuta od kuće. Kod nas neće bolesnog da te gleda, kamol da se neko zanima prevencijom.
I ja ti lagano u ordinaciju, picno se malo, nikad ne znaš koga moš sresti. Onoj seki velim dobar dan, imam termin. I ona meni nešto priča, ja onako klimam glavom, razumijem ja sve. Reko imam i ovaj karton vakcinacija. Pitali me jedne prilike jes se ti ikad vakciniso, pa reko jesam. Pa da vidim, e nemam reko. I uposlim ti ja mater da mi to donese odozdo i otišao ja njima ihahaj puta, svaki put zaboravim ponijeti. E kaže de ti to doktoru daj. Haj reko. I reko znaš šta, ona Romanova veli da treba onaj D vitamin testirati, pa de ti mene pritefteri i za to dok sam već na nogama. Ko? Ma samo ti meni piši tu. Veli ona da im je laboratorija već zdušila na džumu, a kao svakako moraš dat krv, pa ćemo mi to riješiti usput. Tako sam je bar ja razumio. Kontam što ću ti ja davat krv, svakako, ali haj šutim ja mudro da ne ispadnem budala. I trte vrte, da sad ne idem u detalje, kaže ti ona meni evo ti kaže ova kutijica, piše moje ime na njoj, i tamo ti je wc. I ja ti onako uzmem to i u onaj wc i sad ja nako stojim tu, razmišljam, odmotavam klupko, ta će njima moj urin za detekciju raka kože.
I završio ja to, i vraćam se u onu čekaonicu, vadim telefon, i guglaj. Nisam ja doktor i neću ja sad da se naduravam s njima tamo. Znači otišo si doktoru, slušaj brate šta ti kaže il nemoj ni ić i oslobodit mjesto drugima, nije baš da imamo doktora na pretek. Ali nisam baš sad ni neki duduk da veze nemam niočem. Kad ja tamo, kaže neke nove metode, količina melanoma u urinu. Nako samo preletio, nisam ulazio u detalje. A reko jebote gledaj ti tehnologije, što ti je njemačka medicina, to sve uznapredovalo. I proziva ti mene onaj hairlija, izvolton. Poče me ispitivat kako si, jesi šta alergičan, piješ, pušiš, ma reko bolan sportski tip, zar se ne primijeti, kako su tvoji, jel neko bolestan1. Kontam vidi ga što je pažljiv. Imaš li kaže vakcinacijski karton. Imam reko, meni kez od uha do uha, ko da sam na ispit došo pa me potrefilo pitanje. Gleda on ono, reko ako ti šta treba prevesti tu sam. I govorim mu ja da sam ja još nekih naprimo, samo to očigledno niko nije evidentiro u to kartonče. On nako gleda, malo sumnjičavo. Drugi sistem paša, druga vremena bila, nije to ko ovdje. Kae, haj da ti malo preslušam pluća. Aaa reko jarane pa kakva je ovo medicina, kad budem pričao ljudima, neće mi niko vjerovati, šta sve ljudi ovdje rade. Haj kae malo zadigni majicu, haj reko. Sluša on meni pluća, ne znam jel šta čuo. I tam vam, kaže i eto. Pa još da ti ta krvna zrnca prebrojimo i pregledamo, i to je to. Stani ba malo, reko, kako ba to je to. Pa haj sve, ali gdje ba dijagnostika nisi ni pogledao kožu. On bleno u mene, kae ha!? Pa reko hoš me bolan pogledat, da se skinem. Ja se spremo za ovo. Kaže štoš se skidat. Ništa njemu nije jasno. Ništa meni nije jasno. Pa reko da vidiš imam li rak na koži negdje. Kae lik pa nisi zato došao. Pa reko jesam, kako nisam. Kaže ovo je generalni pregled. Aaa, ćuj to! I tu ti ga ja skontam mene ona aplikacija zaebala. Pa reko ja sam nakliko svoje, a šta je njemu prenijela Boga pitaj. Pa reko moš me sad pregledat. Eee kaže, ne može to tako, mora se pripremit, moraš se najavit, ovo ono. Al haj kaže evo ti neka vakcina. Pa reko primio sam tu vakcinu kad sam… Morganu vidio. Pa kaže znaš ti kad je to bilo, ima i 10 godina, i više. Pa jes reko, upravu si. I tako mi zašica ono i meščini da će me ruka sutra malo više boluckat.
Joooj, a mene ta pitanja nako malo… kako da ja sad njemu objasnim da se kod nas ne priča o tim stvarima s djecom. Šta ja znam jel mi neko u familiji ima ovo il ono. U nekom momentu se u familiji rodila ta seljačka politika da se ne priča o tim stvarima. I to nije ono da ti ne pričaš da se neko ne sekira, recimo ja materi prešutio kamen u bubregu. Šta se ona ima sekirat oko toga dvije hiljade kilometara daleko. Nego da nekom slučajno “ne pređe” neka od boleština iz tih priča. Jedne prilike pričam tako i govore mi kao eto tamo neka osoba x ima “ono najgore”. Šta reko ima? Ma kaže ono najgore, i to onako tužnim i molećivim glasom. Joj mene to odmah nako… Pa šta ja znam šta je tebi “ono najgore”. Meni je najgore kad je čovjek kokuz, tad stvarno nisi nigdje prispio i nizašta si. Ili kad ti oči ne rade, šta može bit gore od tog. Jedino možda da ti ruke ne rade. Čuj ono najgore. I nakon kratkog, ali zamornog, naduravanja dođemo do informacije. ↩︎
Tamo negdje polovinom decembra možda, a možda i ranije, jednog vikenda ili nečeg sličnog, zalomim ti ja do nekih doba. Slučajno. I to ne jednom, nego i više puta zaredom. I još na to sve naleti onaj godišnji, i moje spavanje ode u hendek. Ja ti inače volim da liježem vazda u otprilike isto doba, i da ustajem otprilike isto tako. Ne navijam nikakve alarme, nego nako ono, sunce kad grane pa eto mogu i ja progledati. Međutim sve se to gore sastavilo, plus još oni kratki dani. I to je super bilo na godišnjem, spavam do kasno, znao sam i u 9 ustat. Ko momak kakav!1 Neću reći baš da sam bio naspavan i odmoran sveijedan put, ali nisam bio nenaspavan i umoran. I haj to sve super, međutim završio godišnji i štaš sad. Oni krenuli raditi, ja vamo spavam, pa dok ja prokrmeljam, dok ovo, dok ono, prođe pola jutra. A ne moš se ba probudit ujutro. Mislim mogu ja, ali samo ga nako okrenem na drugu stranu i ko da se ništa nije desilo. Neko one ranojutarnje sastanke, reko ne mogu ja, imam nešto planirano. Haj reko valjda ću se navići. Mogu ja sad palit alarm ako je baš stani pani, ali… neću.
Da bi ti neki dan, moj dobri komšo, meni zvonio ujutro u pola 7. Subota. Ja se nako trzno, prvo kontam jel sanjam. Znaš ono kad se bunovan probudiš, taman iz one REM faze. Još kakav mi je samo petak bio taj… da ne pričam sad, uh! Pa sad ja skočio, pa kontam đesi pošo jarane. I sjedim nako na krevetu i čekam da zazvoni još jednom. Kad je požar u zgradi, zazvoniš bar dvaput. A to je jedini razlog koji može bit da ti neko zvoni u pola 7 ujutro. Ili da te zove na telefon recimo, da ti kaže eh znaš evo kod mene u zgradi požar, pa da ti javim. Ti kažeš dobro i nastaviš spavat. Kad čujem ja dolje horgeljaju vrata, i opet mir i tišina. Pijani komšo opet fulo vrata. Već je jednom tako. Beli je on bio. Možda i nije pijan, možda je samo gulio neđe treću. Uglavnom sutradan ti se ja budim nako opet ranom zorom. Tačno mi je nešto trigerovo i resetovo me na fabričke postavke, opet se budim umoran i nenaspavan. Tako da treba samo biti pozitivan u životu, sve se ionako samo riješi i dođe na svoje mjesto.
Jedna vako dobro podcjenjena stvar solo života, a koju rijetko ko spomene, je što se čovjek može komforno glasat kako mu volja. Recimo moji prethodni cimeri nisu blagonaklono gledali (slušali?) kad bih ja pustio avaz. Pa ne moš brate samo, razumiješ… vazda u tišini nekoj. Ljudi su životinje, nisu biljke, pa moraš se oglasiti da znaju da si tu. Da ti znaš bolan da si još među živima. Ima i onih biljaka što nešta mrmljaju svoje, kamoli ljudi onda. A ne vazda neki srklet kad ja kažem AAA!!! ili možda aaAAaaAAAaaaaA! Odmah šta je bilo, jesi dobro, je li sve uredu. Ta će bit! Jel lav udure kad riče. Ili možda gorila srebrnih leđa…
Jedne prilike čitam kod jedne blogerice o bruksuzimu. Jedno mjesec dana poslije sam o tome razmišljao. Možda sam, kontam, i ja sklon. I to u nevakat, kad pođem spavat. Pa sve nako stavim jezik međ zube da se ne bruksuzam. A neke sasvim druge prilike, kod neke sasvim druge blogerice, čitam o brusketama. Šta mislite šta trenutno, pored gaude, nekih italijanskih maslina sa sve košpama i primitiva, yours trully upravo mezi? Niste svjesni koliko me vaša pisanja i priče dotiču…
Mislim da bi ovom mom ranjenom, pa i slomljenom, srcu pomogla neka, onako hot & crazy. Znaš ono dobar seks, ali pomalo luda. Ma ustvari ne mora ni bit seksa. Luda za mnom, ali i luda onako. Tipa skuplja moje dlake i pravi one figurice. Ne mora ništa ni pravit, nek ih samo skuplja. Jer ja stvarno više nemam kuveta za to. Tako nešto…
Jednom, za veliko čudo, potrefim kad je neko aktuelno dešavanje. Aurora borealis u mojoj mahali. Ja obično takve, zanimljive vijesti u okolini, pročitam dva dana kasnije. Evo sad nisam. Uživo pratim. Svi vide i meću slike, samo kod mene noć zvjezdana ko i svaka druga. Kopka me to. Da mi je sad neka bombatre rekla sama sam, ja bih joj reko da se onda dobro ušuška jer je minus vanka, ali sam zato zbog ove budalaštine maloprije izašao iz topline vlastitog kreveta, pa i stana komplet, i bauljao po naselju tražeći ukazanje. I kakono kažu u narodu sreća prati hrabre, a da vam ja kažem izlaziti u gluho doba noći i nije neka hrabrost, štaviše glupost je, mogu samo reći da sam se smrzo ko πčka, ali Aurore nisam vidio…
Odem ti ja večeras na koncert jednog rahmetlije1, neki fol tribute il nešto na taj fol. Bar sam ja to tako razumio, onaj mali dio koji sam pročitao. Imam tu ružnu naviku pročitam malo što razumijem, ostalo izmislim kako se meni sviđa. Ljudi kažu da je ionako sve u tvojoj glavi. A pogotovo kad trošim pare, pa se kasnije fataj za glavu… Ulazim u salu, svijeta ba ko u priči, ko da sutra nije radni dan i jeftina struja da se moš kupat. I taman da to počne, čujem ženska spominje mjuzikl. Joj reko nije valjda2. A jes ba, šta će drugo bit, mi smo numero uno po mjuziklima u Evropi3. Taman mi se ono kockice posložile u glavi. I ja da pođem ustat i preko vrata, kad onaj nakav hairlija zamandali ista, kobiva neš unić iznić i neš ga tamo zaklanjat. Pogasiše se svjetla, sjedi gdje si. Gospođa pored mene izvadi dvogled, shit just got serious. Nešto mi priča, ja se samo smješkam i vičem ma ja ja. Počeo se smijat samom sebi, kontam se jarane ne može te drugi uvalit i zaebat kolko sam sebe možeš. Ja kad poče šou, to muzika, to pjevaju, pričaju nešta, plešu žene gologuze, plešu tipovi gologuzi, to svi nako zgodni razumiješ, gologuzi, lijepo ih vidjeti, rekviziti, svjetla, efekti. Raspašoj! Već kontam na koji ću idući…
Za kojeg sam ja znao i prije, ali me jedna od one dvije trebe iz nekog nedavnog posta o dvjema trebama malo više motivisala da ga uvrstim u redovan repertoar. ↩︎
Jednom pođem gledat neki film, a nisam isto znao da je mjuzikal, izduro do prve pjesme i ugasio u nepovrat. ↩︎
Možda, ovo je sad izmišljam jer mi se tako sviđa (vidiš, o tome ti pričam), al fakat ih ovdje ima na svakom koraku. ↩︎
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam