o 11ki…

Nekad ima želju da mi oči mogu fotografisati i snimati, jer vako vidim neke stvari, koje da pričam ljudima ne bi mi niko vjerovao. Ili eto jednostavno dojmljivije bi bilo to nešto pokazati nego objasniti. Danas je bila slična situacija. Pošto je danas bio praznik, ja se odlučio malo počastiti i napravim sebi fino jedan biftek. I to je bio najbolji biftek koji sam i napravio i probao u životu. Pire je bio 6/10, ali biftek je bio čista 11ka. I stvarno bih volio da sam to nekako mogao podijeliti s ljudima.

o filmovima po istinitim događajima…

Radim s nakim likovima. Ono tipa ja im objašnjavam kako da konvertuju vord u pdf i tako te stvari. Otprilike nam je tako relacija, znači imaju moju duplu platu bar. I tako ti ja neki dan s ovim jednim nešto pričam i sad kao nešto nije odrađeno, što sam ja trebao odraditi. Implicira da sam ja pogriješio. Ja ti njemu objašnjavam da mi tu radimo posao, a ne moj ljubavni život, nemam ja tu šta pogriješit, do tebe je. I onda i on došao tobe, i priznao još. I sad mjesto da mu kažem glupane jedan, trebo bih ja tebi bit šef, a ne ti meni, jok ba. Ja kao njega tješim, ma udure je sve, riješit ćemo mi to zajedno, nema frke. Ko scene iz onih američkih filmova, onaj vojnik otišao na kraj svijeta i sad se tamo roka s nakim Talibanima, pobi i staro i mlado. I stoku. I ljetinu im zapalio i bunar zatrovo. I sad kao on se vratio i govori ljudi kao mi se nikad više nećemo uklopiti u normalan život. Depresivan on, ili tako nešto. Film o njemu snimili. Po istinitom događaju kaže. Halo ba!

(bez naslova)

Jutros uzmem da pravim doručak i dok se to pravilo, haj reko da složim suđe, taman dok čekam. I složim onu gornju policu, i utom bi gotov doručak, eno ono ostalo još stoji i čeka neka bolja vremena…

o poklonima…

Mogu ti reć da mi je tegoba oko poklona. Štaš ti sad uzet nekom koga ne poznaješ baš najbolje. Zovne te neki kolega s posla ili neki tamo dalji rođak u goste ili na rođendan. Nit ga znam, nit mu znam interese, ne znam ni šta ga vrijeđa. Ni ne interesuje me, pravo da ti velim, zato i nismo bliski. Ne moš samo nako otić. Mada bih ja to najradije. Evo ja došo. Kud ćeš većeg poklona. A onda eto ni raji svojoj ne znam šta bih kupio. Šta ja znam šta sad oni žele. Ko da iko priča o tim stvarima. Svi govore ma nemoj ništa. Nije život film pa da kaže eh oduvijek sam maštala da imam neki penis ili šta ja znam, i onda ja to kao magično upamtim i sjetim se tik pred rođendan i kažem evo ti onaj penis o kojem si uvijek maštala da imaš. Uostalom imaju svi poslove, rade, ako čekaš mene da ti nešta kupim onda ti to i ne treba. Meni kad nešta treba, ja to kupim i eto. Mislim ja kupujem i stvari koje mi ne trebaju. S roditeljima mi je lako. Njima daš keša i nema im boljeg poklona. Idi brate pa kupi sebi šta ti je volja. A i potreba. Uvijek naravno trune a što si, ali kontam bilo bi mi i čudno da samo kažu fala sine. Djeca su najgora. Djeci meščini ništa nije zanimljivo, izuzev ona dva minuta dok otpakuje to sve. Sardinu da im zamotaš isto bi ti bilo ko i da je neki najnoviji Lego set. Treba im kupovat one matroška poklone, dok dođe do dna taman i odustane nekad prije. Ima ove djece, ja se maksuz nakanim da im odem do čaršije nešto uzet. Ma boli njih briga ba, malo to nešto provrti, konta u sebi imam još 10 ovakih i ode svojim poslom. Djeca ko djeca, ko ih može krivit. Možda sam i ja bio takav, ne sjećam se. Dao bih ja njima i love, al šta dijete zna šta su pare. Onda kaže de mama će ti to čuvati, ja već znam ona zapikala sebi neke čizme…

o građanskim hrabrostima…

Osjećam neki rešpekt prema nebošnjacima Bosne i Hercegovine, a koji istu doživljavaju svojom domovinom i ne libe se to reći, dal samoincijativno il kad ih ko upita. Njihova imena i imena su mi apsolutno irelevatna i totalno sam neopterećen tim. Dobrim dijelom jer mi je i društvo s kojim sam odrastao, u onim formativnim godinama, bilo svakakvo. Iz današnje perspektive nema te komisije koju ne bismo mogli popuniti, a iz tadašnje se svodilo na to jel nosiš loptu kad ideš kući ili ostavljaš ostalim da igraju. A ni moji nisu nešto zakerali oko toga, samo eto da nisu kakvi klošari. I ne, nije ovo nekakva antinacionalistička patetika, da ne bude zabune. Kao ono mi smo društvo u kojem kao svak svakog voli bla bla, a vamo se ljudi, kad niko ne gleda, za vratove hvataju jer se ne mogu smisliti. To kad vidim, da neko hoće provuć na mala vrata, hoće mi nešta bit. Ma bjeri bola… A dijelom zato što sam odrastao u urbanoj sredini. Urbanoj za bosanske standarde jel. Možda bi mi i bilo bitno da sam imao nesreću da se rodim u nekom Sanskom Mostu ili štajaznam Kiseljaku. Bonus poeni ako bosanski jezik smatraju svojim maternjim jezikom.

U nekom drugom društvu to bi možda i bila norma, ali u kontekstu bosanske svakodnevnice ipak je to neki vid hrabrosti, uviđam, pogotovo kako vrijeme prolazi. Nekad kad kažem x su ovakvi ili y su onakvi, đahkad se zapitam kako li je njima slušati takve priče i komentare. Ne mislim ja i na njih u tim generalizacijama, ipak su to ljudi koji dijele moju svakodnevnicu, a ne znam ni koliko se oni identifikuju s tim x ili y, ali kontam možda im i nije svejedno. To ti samo potvrđuje onu da no good deed goes unpunished.

S neke treće strane, osjećam nekakav iznadprosječan prezir prema Bošnjacima Bosne i Hercegovine, a koji istu doživljavaju tuđom, koji se isto ne libe to pokazati, manje ili više direktno…

o nauljenosti mojoj…

Vrijeme je da konačno kažem zbogom mom boemskom načinu života. Ne može više tako. Bar tako kažu nalazi. Kaže, pa dobro više masni gade, jel dosta!? Kontam se i nije, mogao bih ja još da mi niko ne kaže. Nisam ja sad debeo, razumiješ, da me vidiš na ulici reko bi vidi zgodnog momka. Ali vako kad mi daš šansu, kad me malo bolje upoznaš, ono nutarnje, vidiš da zapravo jesam. Nauljen.

I vraćam ti se ja kući ovim mojim sokakom, razmišljam o svemu tome, kontam u sebi1 valja sad promijeniti jelovnik. Šta ću jest? Evo šta ću danas za ručak. I kako hodam vidim onog mog Sultana i kontam pa odoh na doner, kad mi je već tu. I pošo ja bolan, već zaboravio. U zadnji tren kontam stani hojrate, kakav doner. Treba nešto zdravo. Ko zna šta je više zdravo. Jedan dan kaže moraš 6 jaja dnevno pojest da budeš zdrav, sutradan kaže ko je ikad pojeo 6 jaja dnevno dabogda pogino evo sad odmah. Mlijeko je zdravo i jača te, prekosutra mlijeko ubija koga stigne. Sir izašo iz raja. Sir utjerava u raj. I tako sve. Haj reko da vidim koje su te masne, pa eto reko neću to. I nako eto ono što ja kupujem eto, jel ovo, jes kaže. Jel ovo, jes i to. Jel ovo? E jes i to. Ona tamo neka tegla nečega što stoji u pozadini friždera tri godine? E to kaže nije inače, ali ako ga sad nastaviš jes. Ko da mi je otvorio frižider i prepiso, sve što ja volim i jedem. Kako, majku mu! Idi po drugim malo, šta si sve po meni zavro. Onda skontam pa i ima logike jel, i jesu ti taki nalazi što si jeo iz svog frižidera, a ne tuđeg…

  1. jok eto u tebi ↩︎

noćas nešto lijepo treba da se desi

Fali mi nekih… ne znam ni kako to pravovaljano reći, nekih lijepih vijesti i lijepih dešavanja. U nekim drugim okolnostima dodao bih i po mogućnosti meni, ali se nekako osjećam loše da bih rado prihvatio i od ljudi iz okoline. Čini mi se da sam u posljednje vrijeme izložen samo nekim lošim vijestima i glupostima. Mislim uvijek ti imaš loših vijesti, toga nikad ne manjka. Ali bude i nešto fino s vremena na vrijeme, napuni te nekom energijom da dalje krpiš, pogotovo ako je šta lično, pa se to nekako izbalansira. A sad ni to. I haj eto kod mene nema ništa, ja sam više i oguglo na to. Evo opro džemper, smrdi više nego prije pranja. Tako. I sad ja nečem da se nadam jel. Nego i kod drugih ljudi ista priča. Ili evo na internetu. Bolan prozor u svijet. Sjedi i biraj. I ono mi bira samo nekakve bjelosvjetske crnjake i neke papzjanije, kontam što meni ovo treba, što ja ovo čitam i što ne pročitam nešto lijepo, neke glupe rasprave, glupi svijet. Pa mora bit i nešta lijepo majka mu stara. I ako nešto ima, slabo djeluje.

A sad da se čovjek od svega isključi, pa ostane sam sa sobom, e to je tek robija…